Page 253 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 253

kad bih se okrenula, pred njihovim očima, i pošla natrag, pa sam i

             tu  zablefirala,  baš  kao  i  na  izlaznim  vratima,  napravila  smrknutu
             facu  i  naprćila  usne,  gledajući  ih  kao  da  se  raspadaju  od  sifilisa.
             Znaš već kako Tetke izgledaju kad im se spomene riječ muškarac.

             Moje  je  držanje  djelovalo  kao  čarolija,  pa  sam  tako  prošla  i  kroz
             druge kontrolne stanice.«

                  »No,  u  glavi  mi  je  bio  pravi  kaos.  Imala  sam  samo  toliko
             vremena koliko im je trebalo da nađu staru kurvu i dignu uzbunu.

             Znala  sam  da  će  me  početi  tražiti,  lažnu  Tetku  koja  pješaci.
             Pokušavala  sam  se  nekoga  sjetiti,  grozničavo  sam  razmišljala  o

             ljudima  koje  sam  poznavala.  Pokušala  sam  se  sjetiti,  koliko  sam
             mogla, i spiska ljudi kojima smo slale naše publikacije. Uništile smo
             ga, naravno, u samom početku; zapravo, nismo ga odmah uništile,

             raspodijelile smo ga, i svaka je zapamtila jedan dio, pa smo ga tek
             onda  uništile.  Tada  smo  se  još  služile  poštom,  ali  nismo  više  na

             omotnice stavljale svoj žig. Postalo je suviše opasno.«
                  »I tako sam se pokušala sjetiti svog dijela spiska. Neću ti reći

             ime koje sam izabrala, jer ne želim te ljude uvaliti u nepriliku, ako
             ih već dosad nisam. Možda sam propjevala, teško je pamtiti što sve

             govoriš dok te obrađuju. Sve ćeš izlajati.«
                  »Odabrala  sam  ih,  jer  su  bili  bračni  par,  a  oni  su  sigurniji  od
             samaca  i,  osobito,  pedera.  Sjetila  sam  se  i  oznake  uz  njihovo

             prezime. Bilo je to slovo k, za kvekere. Imale smo oznake za religije
             zbog  demonstracija.  Na  primjer,  nije  bilo  uputno  pozivati  na

             demonstracije  u  vezi  s  abortusima  one  s  oznakom  kat,  premda
             potkraj  i  nismo  mnogo  demonstrirale.  Sjetila  sam  se  i  njihove
             adrese.  Strogo  smo  jedna  drugu  ispitivale  adrese,  jer  ih  je  bilo

             važno točno zapamtiti, njihove poštanske brojeve i ostalo.«
                  »Dotad  sam  već  naletjela  na  Aveniju  Massachusetts,  pa  sam

             znala  gdje  sam.  A  znala  sam  i  gdje  su  oni.  Počelo  me,  međutim,
             brinuti  nešto  drugo:  ako  ti  ljudi  ugledaju  Tetku  kako  prilazi

             njihovoj kući, neće li se zaključati pretvarajući se da ih nema kod
             kuće?  Međutim,  morala  sam  ipak  pokušati,  bila  mi  je  to  jedina
   248   249   250   251   252   253   254   255   256   257   258