Page 30 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

5

Hodam ulicom s dvojnicom. Premda više nismo u
Zapovjednikovu bloku, i ovdje ima velikih zgrada. Ispred jedne
kuće Čuvar kosi travu. Travnjaci su njegovani, pročelja privlačna, u

dobru stanju; podsjećaju na prekrasne slike u ondašnjim
časopisima o domu, vrtu i unutrašnjem uređenju. Ista odsutnost

ljudi, ista atmosfera usnulosti. Ulica je gotovo kao muzej ili kao
ulica na maketi grada, napravljenoj radi prikaza nekadašnjeg

života. Nema djece, baš kao i na tim slikama, u tim muzejima, na
tim maketama.

Ovo je srce Gileada, u koje rat ne može prodrijeti osim na
televiziji. Nismo posve sigurne gdje su granice, mijenjaju se prema
napadima i kontranapadima, ali ovo je središte u kojem se ništa ne

miče. Republika Gilead, govorila je Tetka Lydia, ne poznaje
granica. Gilead je u vama.

Ovdje su nekada živjeli liječnici, pravnici, sveučilišni profesori.
Pravnika više nema, a sveučilište je zatvoreno.

Nekada smo Luke i ja znali šetati ovim ulicama. Razgovarali smo
o kupnji jedne ovakve kuće, stare velike kuće, i o tome kako ćemo je

urediti. Govorili kako ćemo imati vrt, ljuljačke za djecu. Kako ćemo
imati djece. Premda smo znali da to vjerojatno nećemo moći nikad
priuštiti. I pak je ta tema bila nešto o čemu se razgovaralo,

nedjeljna društvena igra. Takva se sloboda čini sada gotovo
beznačajnom.

* * *

Skrećemo iza ugla u glavnu ulicu sa življim prometom. Pokraj

nas prolaze automobili, uglavnom crni, te nekoliko sivih i smeđih.
Ima i drugih žena s košarama, neke su u crvenom, neke u
tamnozelenoj odjeći Marthi, neke u prugastim haljinama, crvenim i