Page 254 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 254

šansa. Valjda me neće ubiti, pomislila sam. Tada je već bilo oko pet

             sati.  Već  sam  se  umorila  od  hodanja,  pogotovo  tim  prokletim
             korakom  kakvim  stupaju  Tetke,  ukočene  guzice,  a  od  doručka
             nisam ništa jela.«

                  »Naravno,  nisam  znala  da  tih  prvih  dana  gotovo  nitko  nije  ni
             znao za Tetke, pa ni za Centar. Sve je bilo tajno, iza bodljikave žice.

             Možda  je  bilo  i  nekih  prigovora  zbog  onoga  što  rade,  čak  onda.
             Premda bi ljudi tu i tamo vidjeli pokoju Tetku, nisu ni znali čemu

             one  služe.  Zacijelo  su  mislili  da  su  vojne  bolničarke.  Već  tada  su
             postavljali pitanja samo onda ako je bilo prijeko potrebno.«

                  »Ti su mi ljudi odmah otvorili vrata. Žena ih je otvorila. Rekla
             sam joj da sam došla radi ankete. Postupila sam tako da ne izgleda
             iznenađeno ako nas netko promatra. No, čim sam prošla kroz vrata,

             skinula sam oglavlje i rekla joj tko sam. Mogli su telefonirati policiji
             ili  bilo  što  učiniti,  znam  da  sam  riskirala,  ali  nisam  imala  izbora.

             Nisu me prijavili. Dali su mi odjeću, jednu njezinu haljinu, spalili
             Tetkinu  odjeću  i  propusnicu;  znali  su  da  to  treba  odmah  učiniti.

             Nije  im  se  svidjela  pomisao  da  ostanem  kod  njih,  jasno,  to  ih  je
             uznemirilo.  Imali  su  dvoje  male  djece,  oboje  manje  od  sedam.

             Razumjela sam ih.«
                  »Otišla  sam  u  zahod,  kakvog  li  olakšanja.  Pa  kada  puna
             plastičnih riba i ostaloga. Zatim sam sjela u dječju sobu i igrala se s

             njima  i  njihovim  plastičnim  kockama,  dok  su  na  donjem  katu
             njihovi roditelji odlučivali što će sa mnom. Tada se nisam bojala,

             zapravo, dobro sam se osjećala. Fatalistički, moglo bi se reći. Zatim
             mi je žena napravila sendvič i dala mi šalicu kave, a muškarac je
             rekao  da  će  me  odvesti  u  drugu  kuću.  Nisu  se  htjeli  izložiti

             opasnosti i telefonirati.«
                  »I u drugoj kući bili su kvekeri, superkorisni, jer su upravo oni

             bili  jedna  stanica  na  Podzemnoj  željeznici.  Kad  je  prvi  muškarac
             otišao, rekli su da će me pokušati izvući iz zemlje. Neću ti reći kako,

             jer neke stanice možda još rade. Svaka je stanica u vezi samo s još
             jednom  stanicom,  uvijek  onom  sljedećom.  Imalo  je  to  svojih
   249   250   251   252   253   254   255   256   257   258   259