Page 258 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

predodžbom o njenoj hrabrosti, da je proživi, iživi, kad ni sama ne

mogu?
Ne želim da bude nalik na mene. Da popušta, prilagođava se,
spašava kožu. Jer na to se sve i svodi. Očekujem od nje

neustrašivost, razmetljivost, herojstvo, borbu bez tuđe pomoći.
Nešto što meni nedostaje.

»Ne brini zbog mene« kaže. Zacijelo pogađa dio mojih misli.
»Još sam tu, vidiš da sam to ja. Usprkos svemu, gledaj ovako na

stvari: nije tako loše, ovdje ima mnogo žena. Raj za lezbače, tako ga
možeš zvati.«

Sada se zeza, živahnija je, i odmah mi je bolje. »Dopuštaju
vam?« pitam.
»Dopuštaju? Što ti je, čak i potiču. Znaš li kako ovaj lokal zovu

između sebe? Jezabela. Tetke smatraju da smo ionako proklete,
digle su ruke od nas, pa nije važno kakvim se porocima

prepuštamo, a Zapovjednicima se živo jebe što radimo u slobodno
vrijeme. U svakom slučaju, rajcaju ih žene na ženama.«

»A ostale?« pitam.
»Recimo« kaže »da previše ne vole muškarce.« Sliježe

ramenima. Možda od rezignacije.

* * *

Evo što bih htjela pričati. Rado bih ispričala priču o tome kako je

Moira pobjegla, ovaj put zauvijek. Ili, ako ne mogu ispričati tu
priču, rado bih vam rekla da je digla u zrak Jezabelu s pedeset

Zapovjednika. Htjela bih da ona završi nečim smjelim i
spektakularnim, nekim ispadom, nečim što bi njoj dolikovalo. No,

koliko znam, to se nije dogodilo. Ne znam kako je završila, da li je
uopće završila, jer je više nikada nisam vidjela.