Page 256 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 256

Maine kamionom punim pilića. Skoro sam se porigala od smrada.

             Možeš li zamisliti kako po tebi kenja pun kamion pilića, jer je svima
             zlo  od  vožnje?  Kanili  su  me  prebaciti  preko  granice;  ne
             automobilom, ni kamionom, to je već bilo preteško, nego brodićem,

             uz obalu. Nisam zašto znala sve do one noći, nikada nisu govorili o
             sljedećem koraku. Pazili su.«

                  »Zato i ne znam što se dogodilo. Možda se netko ustrtario, ili je
             netko izvana posumnjao. A možda je kriv i brodić, možda su mislili

             da čovjek prečesto noću isplovljava brodićem. Tada je već, naravno,
             sve  vrvjelo  Očima,  ondje  i  drugdje  blizu  granice.  Bilo  kako  bili,

             uhvatili su nas na stražnjim vratima, baš smo se spremali u luku.
             Mene, tog čovjeka i njegovu ženu. Bio je to stariji bračni par, malo
             više od pedeset godina. Bavili su se trgovinom jastozima, prije no

             što se sve to dogodilo s obalnim ribolovom. Ne znam što se poslije s
             njima zbilo, jer su me odvezli posebnim kombijem.«

                  »Mislila sam da mi je došao kraj. Ili, da će me vratiti u Centar i
             prepustiti  brizi  Tetke  Lydie  i  njezina  čeličnog  užeta.  Uživala  je  u

             tome, znaš. Pretvarala se da mrzi samo grijeh, i da ljubi grešnika, ali
             je uživala u tome. Zaista sam pomišljala na samoubojstvo, možda

             bih se i ubila da sam imala prilike, ali su dvojica sjedila straga sa
             mnom i gledala me kao jastrebi; nisu bili baš razgovorljivi, samo su
             sjedili i promatrali me onim svojim staklenim pogledom. Nije išlo.«

                  »Međutim, nismo otišli u Centar, pošli smo na drugo mjesto. Ne
             želim ulaziti u ono što se poslije dogodilo. Radije ne bih o tome.

             Mogu ti samo reći da ne ostavljaju ožiljke.«
                  »Poslije  svega  prikazali  su  mi  film.  Znaš  o  čemu?  O  životu  u
             Kolonijama. Kolonije su zadužene za čišćenje. Danas su opsjednuti

             čistoćom. Ponekad čiste samo tijela, poslije bitaka. Najgora su ona
             u gradskim getima, dulje ih ostavljaju, pa su trulija. To društvo ne

             voli da uokolo leže mrtva tijela, boje se epidemije ili nečeg sličnog.
             Stoga ih žene u Kolonijama spaljuju. No, druge su Kolonije gore, na

             primjer,  odlagališta  toksičnih  tvari,  ili  područja  zagađena
             radioaktivnošću.  Daju  ti  najviše  tri  godine,  u  njima,  a  onda  ti
   251   252   253   254   255   256   257   258   259   260   261