Page 259 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

39

Zapovjednik ima ključ sobe. Dobio ga je na recepciji, sprijeda,
dok sam ja čekala na sofi sa cvjetićima. Pokazuje mi ga, kriomice.
Trebala bih razumjeti.

Uspinjemo se staklenim dizalom nalik na prepolovljeno jaje,
prolazimo mimo balkona ukrašenih povijušama. Trebala bih

također shvatiti da sam izložena.
Otključava vrata sobe. Sve je isto, baš isto kako je i bilo, nekada.

Zavjese su iste, teške, s cvjetnim uzorkom u skladu s pokrivačem
na krevetu, narančasti makovi na purpurnoplavoj pozadini, pa

tanke, bijele, protiv sunca; komoda i noćni ormarići, četvrtasti,
bezlični; svjetiljke; slike na zidovima: voće u zdjeli, stilizirane
jabuke, cvijeće u vazi, zlatice i runjike usklađene sa zavjesama. Sve

je isto.
Kažem Zapovjedniku samo trenutak, pa ulazim u kupaonicu. U

ušima mi zuji od dima, od džina sam omlitavila. Močim krpicu i
stavljam je na čelo. Malo kasnije tražim pogledom sapunčiće u

posebnim omotima. Imaju ih. One s Cigankom na omotu, iz
španjolske.

Udišem miris sapuna, dezinfekcijski miris, pa stojim u bijeloj
kupaonici, osluškujući udaljeni zvuk tekuće vode, ispiranja
zahodskih školjki. Osjećam se neobično ali i ugodno, kao kod kuće.

U zahodima ima nečeg ohrabrujućeg. Tjelesne funkcije barem
ostaju demokratske. Svi seru, rekla bi Moira.

Sjedim na rubu kade, zureći u bezizražajne ručnike. Nekada su
me uzbuđivali. Nekada su mi značili zatišje poslije bure, ljubavne.

* * *

Vidjela sam ti majku, rekla je Moira.
Gdje? upitala sam. Kao da me je netko stresao, dobro