Page 31 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

plavim i zelenim i jeftinim i bijednim, koje označavaju žene

siromašnijih muškaraca. Zovu ih Ekonosupruge. Te žene nisu
raspoređene na određene funkcije. Moraju raditi sve; ako mogu.
Ponegdje naiđete na ženu u crnini, udovicu. Nekada ih je bilo više,

ali se njihov broj, čini se, smanjuje. Supruga Zapovjednika nema na
pločnicima. Samo u automobilima.

Ovdje su pločnici betonirani. Poput djeteta izbjegavam
raspukline. Prisjećam se ondašnjih koraka na tim pločnicima i

ondašnje obuće. Katkada su to bile cipele za trčanje s mekanim
potplatima i rupicama da koža može disati i s fluorescentnim

zvjezdicama koje su odražavale svjetlo u tami. Doduše, nikada
nisam trčala noću, a danju samo duž prometnih cesta.
Žene tada nisu bile zaštićene.

Sjećam se pravila, pravila koja nikada nisu bila objašnjena, ali ih
je znala svaka žena: Ne otvaraj vrata nepoznatu čovjeku, pa makar

rekao da je policajac. Neka ti gurne legitimaciju ispod vrata. Ne
zaustavljaj se na cesti da pomogneš vozaču koji se pretvara da mu

je auto u kvaru. Ostani zaključana i produži. Ne idi noću sama u
praonice-samoposluge.

Razmišljam o tim praonicama. Što sam nosila u njih: hlačice,
traperice, hlače za trčanje. Što sam stavljala u automate: vlastitu
odjeću, vlastiti novac, novac koji sam sama zarađivala. Kolike li

nezavisnosti.
Sada hodamo istim ulicama, u crvenim parovima, i ni jedan

muškarac ne dobacuje nam prostote, ne obraća nam se, ne dotiče
nas. Nitko ne zviždi za nama.
Postoji nekoliko vrsta slobode, govorila je Tetka Lydia. Sloboda

djelovanja i izbavljenje. U doba anarhije vladala je sloboda
djelovanja. Sada ste dobile izbavljenje. Ne potcjenjujte.

* * *

Zdesna, ispred nas, nalazi se dućan u kojem naručujemo odjeću.

Neki je zovu habitus, što je vrlo dobra riječ. Kao i navika, odjeća se