Page 282 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

43

Tri tijela ondje vise; usprkos bijelim vrećama preko glava
doimaju se nekako razvučeno, poput pilića obješenih za vratove u
mesarskom izlogu; poput ptica podrezanih krila, ptica neletjelica,

palih anđela. Teško je odvratiti pogled od njih. Ispod ruba haljina
njišu se noge, dva para crvenih, jedan par plavih cipela. Kad ne bi

bilo užadi i vreća, sve bi nalikovalo na nekakav ples, balet, snimljen
blicem: u letu. Aranžiran, režiran. Estradni. Mora da je Tetka Lydia

postavila plavu u sredinu.
»Ovime je današnje Spašavanje završeno« objavljuje Tetka

Lydia u mikrofon. »Ali…«
Okrećemo se prema njoj, slušamo je, promatramo je. Oduvijek
je znala spacionirati svoje pauze. Mrmor, komešanje među nama.

Možda će se još nešto dogoditi.
»Ali, možete ustati i stati u krug.« Smješka nam se odozgo,

milostivo, velikodušno. Nešto nam se sprema dati. Udijeliti. »Samo
propisno.«

Obraća se nama, Sluškinjama. Neke Supruge odlaze, neke kćeri
također. Većina ih ostaje, ali se drže u pozadini, nikome na putu,

samo promatraju. Nisu dio kruga.
Dva Čuvara prilaze i namataju debelo uže, miču ga. Ostali
uklanjaju jastučiće. Komešamo se na travnatom prostoru ispred

pozornice, neka se guraju da nađu mjesto sprijeda, bliže središtu,
mnoge se također energično guraju u sredinu gdje će biti zaštićene.

U ovakvoj skupini ne smiješ se upadljivo povlačiti u pozadinu;
mogli bi te optužiti za mlakost, za nedostatak gorljivosti. Energija

buja, mrmor, drhtaj potaknut nestrpljivošću i srdžbom. Tijela se
napinju, oči blistaju, kao da ciljaju.

Ne želim biti sprijeda, niti straga. Ne znam točno što slijedi, ali
osjećam da to ne bih voljela gledati izbliza. Međutim, Glenova me