Page 293 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

46

Sjedim u sobi, pokraj prozora, čekam. Na mom krilu je pregršt
zgnječenih zvjezdica.
Ovo bi moglo biti moje posljednje čekanje. No, ne znam ni što

čekam. Što čekaš? govorili su nekada. To je značilo požuri. Nitko
nije očekivao odgovor. Zbog čega čekaš drugačije je pitanje, ali

nemam odgovora ni na njega.
Ipak, ovo nije pravo čekanje. Prije nekakva napetost. Bez

napetosti. Sada napokon nema vremena.
U nemilosti sam, što je obratno od milosti. Trebala bih se gore

zbog toga osjećati.
No osjećam se blaženom, smirenom, prožetom ravnodušnošću.
Nemojte dopustiti svinjama da vas samelju. Ponavljam to u sebi, ali

te riječi nemaju za mene značenja. Mogli biste također reći:
Nemojte dopustiti da bude zraka, ili, nemojte postojati.

Pretpostavljam da biste to mogli reći.

* * *

U vrtu nema nikoga.
Pitam se hoće li padati kiša.

* * *

Vani svjetlo blijedi. Već je crvenkasto. Ubrzo će se smračiti. Već

je mračnije. Nije dugo trebalo.

* * *

Mogla bih štošta učiniti. Mogla bih potpaliti kuću, na primjer.

Mogla bih smotati dio odjeće i plahte, pa zapaliti onu jednu,
skrivenu šibicu. Ako ne plane, nikom ništa. No, ako plane, barem će