Page 295 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

lako, prekriva sve nježnim kristalićima, mjesec u maglici kao prije

kiše, obrisi su mutni, brišu boju. Smrzavanje je bezbolno, kažu, kad
te prođe prva studen. Ležiš na snijegu poput anđela što su ga
napravila djeca i zaspeš.

Iza sebe osjećam njezinu prisutnost, svoju prethodnicu, svoju
dvojnicu, kako se vrti pod lusterom, u kostimu sa zvjezdicama i

perjem, ptica zaustavljena u letu, žena pretvorena u anđela, koja
čeka da je nađu. Ovaj put sam to ja. Kako sam mogla vjerovati da

sam ovdje sama? Oduvijek smo bile dvije. Svrši, kaže, dosta mi je te
melodrame, dosta mi je pritajenosti. Nema te tko zaštititi, tvoj život

nikome ništa ne znači. Hoću da ga prekratiš.

* * *

Dok ustajem, čujem crni kombi. Čujem ga, pa tek onda
ugledam; stapa se sa sumrakom, materijalizira se iz vlastita zvuka,
poput skrućivanja, zgrušavanja noći. Skreće na kolni prilaz,

zaustavlja se. Razabirem samo bijelo oko, dva krila. Boja je zacijelo
fosforescentna. Dvojica se odvajaju od nejasnog oblika, penju se

prednjim stubištem, zvone. Čujem zvono, ding-dong, sablasni zvuk
iz predvorja.
Znači, bit će još gore.

Gubila sam vrijeme. Trebala sam stvar uzeti u svoje ruke dok
sam imala prilike. Trebala sam ukrasti nož iz kuhinje, otkriti

nekako način da dođem do škara. Ili do vrtnih škara, pletaćih igala;
svijet je pun oružja, samo ga treba potražiti. Trebala sam pripaziti.

No, sada je prekasno o tome razmišljati, već se čuju njihove
noge na prljavoružičastoj prostirci na stubištu; teški, mukli koraci,

tutnje mi u glavi. Leđima sam okrenuta prozoru.
Očekujem stranca, ali to Nick širom otvara vrata, brzim
pokretom prsta pali svjetlo. Ne znam što da mislim o tome, osim

ako nije jedan od njihovih. Uvijek postoji takva mogućnost. Nick,
privatno Oko. Prljave poslove obavljaju prljavci. Govno, pomislim.

Otvaram usta da to izustim, ali mi on prilazi, posve blizu, šapće.