Page 294 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

se nešto dogoditi, neki znak moga života. Nekoliko plamenova koje

je lako ugasiti. U međuvremenu bih mogla udisati dim i umrijeti od
gušenja.
Mogla bih razderati posteljinu u trake, usukati ih u uže, pa

jedan kraj svezati za nogu kreveta i pokušati razbiti prozor. Koji je
armiran.

Mogla bih poći k Zapovjedniku, pasti ničice, raščupana, uhvatiti
ga oko koljena, priznati, plakati, preklinjali. Nolite te bastardes

carborundorum, mogla bih reći. Ne moliti se. U mislima vidim
njegove cipele, crne, ulaštene, neprobojne, koje ništa ne odaju.

No, mogla bih od posteljine napraviti i omču za vrat, objesiti se
na kuku u ormaru, svom težinom, zagušiti se.
Mogla bih se sakriti iza vrata, čekati da naiđe, stružući cipelama

po hodniku, donoseći mi tko zna kakvu presudu, pokoru, kaznu, pa
skočiti na nju, oboriti je udarcem, udarati je snažno i precizno

nogama po glavi. Da je spasim od njezine bijede, ali i samu sebe. Da
je spasim od naše bijede.

Time bih uštedjela vrijeme.
Mogla bih poći mirnim koracima niza stube, te izići kroz prednja

vrata, pa krenuti ulicom i nastojati ostaviti dojam kao da znam
kamo idem, pa vidjeti dokle ću stići. Crveno je tako upadljivo.
Mogla bih poći u Nickovu sobu, iznad garaže, kao i prije. Mogla

bih se pitati hoće li me pustiti unutra ili neće, hoće li me zaštititi.
Sada kada je potreba stvarna.

* * *

Razmatram te mogućnosti da prikratim vrijeme. Sve mi se čine

iste. Nijedna mi se ne sviđa više od ostalih. Osjećam iscrpljenost u
tijelu, u nogama i u očima. Naposljetku te ona svlada. Vjera je samo
riječ, izvezena.

* * *

Gledam u sumrak i zamišljam da je zima. Snijeg pada, polako,