Page 291 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

45

Zastajem na trenutak, bez daha, kao da me je netko udario
nogom.
Znači, mrtva je, i nisam u opasnosti, ipak. Uspjela je prije no što

su došli po nju. Osjećam veliko olakšanje. Zahvalnost Glenovoj.
Umrla je da bih ja živjela. Oplakat ću je poslije.

Ako ta žena ne laže. I to je uvijek moguće.
Udišem, duboko, izdišem, napajajući se kisikom. Prostor preda

mnom tamni, pa se rasvjetljava. Vidim put kojim idem.
Okrećem se, otvaram vrata, zadržavam ruku načas na njima da

se smirim, ulazim. Nick još pere automobil i zviždi. Kao da je
strahovito daleko.
Bože dragi, razmišljam, učinit ću sve što hoćeš. Sada, kada si mi

oprostio, satrt ću se, ako zaista želiš; ispraznit ću se, doista, postati
kalež. Odreći ću se Nicka. Zaboravit ću ostale, prestat ću se tužiti.

Prihvatit ću svoju sudbinu. Žrtvovat ću se. Pokajat ću se. Odreći ću
Odustat ću.

Znam da nemam pravo, ali ipak tako razmišljam. Preplavljuje
me sve što su nas učili u Crvenom centru, sve čemu sam se opirala.

Ne želim bol. Ne želim plesati, s nogama u zraku, ne želim da mi
glava bude bezlični pravokutnik od bijele tkanine. Ne želim biti
lutka izvješena na Zidu, ne želim biti anđeo bez krila. Želim i dalje

živjeti, u bilo kojem obliku. Prepuštam svoje tijelo na korištenje
drugima. Neka rade sa mnom što hoće. S jadnicom.

Osjećam, prvi put, njihovu stvarnu moć.

* * *

Prolazim pokraj cvjetnih gredica, vrbe, odlazim prema stražnjim
vratima. Hoću ući, hoću biti na sigurnom. Past ću na koljena, u
svojoj sobi, zahvalno udisati punim plućima ustajali zrak koji odiše