Page 289 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Isprva šutim, jer pokušavam dokučiti što misli. Možda misli da

nas ovo upozorava na nepravednost i brutalnost režima U tom
slučaju trebala bih reći da. A možda misli suprotno da bismo uvijek
morale činiti ono što nam se kaže i ne zapadati u neprilike, jer ćemo

tada biti pravedno kažnjene. Ako to misli, morala bih reći hvala
budi. Glas joj je bio miran, bezizražajan, ništa mi nije rekao.

Riskiram. »Da« kažem.
Ona ne odgovara, iako krajičkom oka nazirem treptaj bjeline,

kao da me je hitro pogledala.
Trenutak kasnije okrećemo se i polazimo natrag, usklađujući

propisno korak, pa djelujemo složno.
Možda bih morala pričekati prije novih pokušaja, razmišljam.
Prerano je za navaljivanje, za ispipavanje. Morala bih pričekati

tjedan dana, dva tjedna, možda dulje, pažljivo je promatrati, slušati
prizvuke njena glasa, hvatati neoprezne riječi, kako je i Glenova

slušala mene. Sada, kad Glenove nema, ponovno sam budna,
tromost me napustila, tijelo mi više ne služi samo užitku, već i ćuti

opasnost u kojoj se nalazi. Ne bih smjela prenagliti, ne bih se smjela
izlagati nepotrebnim opasnostima. Ali, moram znati. Suzdržavam

se, prolazimo posljednju kontrolu, još samo nekoliko blokova, ali
tada se više ne mogu obuzdati.
»Nisam dobro poznavala Glenovu« kažem. »Mislim na

prijašnju.«
»Da?« kaže. Činjenica da je i to rekla, iako oprezno, ohrabruje

me.
»Upoznala sam je tek u maju« kažem. Osjećam kako mi koža
gori, srce brza. Ovo je škakljivo. Prije svega, to je laž. A kako ću

prijeći na sljedeću bitnu riječ? »Mislim da je to bilo oko prvoga
maja. Nekad su taj dan nazivali May Day.«

»Zaista?« kaže ona ležerno, ravnodušno, prijeteći.
»Ne pamtim taj izraz. Iznenađena sam što ga ti pamtiš, trebala

bi se potruditi…« Zastaje. »Da iz misli izbaciš takve…« Ponovno
zastaje. »Jeke.«