Page 290 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 290
Osjećam kako me oblijeva hladnoća, cijedi mi se niz kožu kao
voda. Ona me zapravo upozorava.
Ona nije naša. Ali zna.
Prestravljena prolazim pokraj posljednjih blokova. Ponovno
sam glupo postupila. Više nego glupo. Prije mi to nije padalo na
pamet, ali sada mi je jasno: ako su Glenovu uhvatili, možda će
progovoriti, i o meni, uz ostale. Svakako će progovoriti. Neće
izdržati.
Ali, ja nisam ništa učinila, zapravo, kažem sama sebi. Samo
sam znala. Samo sam šutjela.
Oni znaju gdje je moje dijete. Što ako je dovedu, nečim joj
zaprijete, preda mnom? Ili joj nešto učine. Ne mogu podnijeti ni
pomisao na to što bi joj mogli učiniti. A Luke, što ako imaju Lukea.
Ili moju majku ili Moiru ili bilo koga. Dragi Bože, nemoj me
prisiljavati da biram. Ne bih to mogla izdržati, znam; Moira me je
dobro ocijenila. Učinit ću sve što mi kažu, svakoga ću optužiti.
Točno je, prvi vrisak, čak cvilež, i smekšat ću. Priznat ću svaki
zločin, završiti ću na Zidu. Pogni glavu, znala sam govoriti sama
sebi, i nastoj se izvući.
Tako i sada govorim sama sebi na putu kući.
Na uglu se okrećemo jedna prema drugoj, kako je uobičajeno.
»Pod Njegovim Okom« kaže nova Glenova, izdajica.
»Pod Njegovim Okom« kažem, trudeći se da mi glas zvuči
gorljivo. Kao da će mi takva gluma pomoći, nakon svega.
A tada ona čini nešto neobično. Priginje se prema meni, pa nam
se kruti bijeli naočnjaci gotovo dodiruju, pa vidim njene blijede,
svijetlosmeđe oči izbliza, finu mrežu bora na njenim obrazima, i
šapće mi, vrlo brzo, glasom koji tiho šušti poput suha lišća.
»Objesila se« kaže. »Poslije Spašavanja. Opazila je kombi koji je
dolazio po nju. Tako je bolje.«
Zatim odlazi niz ulicu.