Page 290 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 290

Osjećam kako me oblijeva hladnoća, cijedi mi se niz kožu kao

             voda. Ona me zapravo upozorava.
                  Ona nije naša. Ali zna.
                  Prestravljena  prolazim  pokraj  posljednjih  blokova.  Ponovno

             sam  glupo  postupila.  Više  nego  glupo.  Prije  mi  to  nije  padalo  na
             pamet,  ali  sada  mi  je  jasno:  ako  su  Glenovu  uhvatili,  možda  će

             progovoriti,  i  o  meni,  uz  ostale.  Svakako  će  progovoriti.  Neće
             izdržati.

                  Ali,  ja  nisam  ništa  učinila,  zapravo,  kažem  sama  sebi.  Samo
             sam znala. Samo sam šutjela.

                  Oni  znaju  gdje  je  moje  dijete.  Što  ako  je  dovedu,  nečim  joj
             zaprijete, preda mnom?  Ili joj  nešto učine. Ne  mogu podnijeti  ni
             pomisao na to što bi joj mogli učiniti. A Luke, što ako imaju Lukea.

             Ili  moju  majku  ili  Moiru  ili  bilo  koga.  Dragi  Bože,  nemoj  me
             prisiljavati da biram. Ne bih to mogla izdržati, znam; Moira me je

             dobro  ocijenila.  Učinit  ću  sve  što  mi  kažu,  svakoga  ću  optužiti.
             Točno  je,  prvi  vrisak,  čak  cvilež,  i  smekšat  ću.  Priznat  ću  svaki

             zločin,  završiti  ću  na  Zidu.  Pogni  glavu,  znala  sam  govoriti  sama
             sebi, i nastoj se izvući.

                  Tako i sada govorim sama sebi na putu kući.
                  Na uglu se okrećemo jedna prema drugoj, kako je uobičajeno.
                  »Pod Njegovim Okom« kaže nova Glenova, izdajica.

                  »Pod  Njegovim  Okom«  kažem,  trudeći  se  da  mi  glas  zvuči
             gorljivo. Kao da će mi takva gluma pomoći, nakon svega.

                  A tada ona čini nešto neobično. Priginje se prema meni, pa nam
             se  kruti  bijeli  naočnjaci  gotovo  dodiruju,  pa  vidim  njene  blijede,
             svijetlosmeđe  oči  izbliza,  finu  mrežu  bora  na  njenim  obrazima,  i

             šapće  mi,  vrlo  brzo,  glasom  koji  tiho  šušti  poput  suha  lišća.
             »Objesila  se«  kaže.  »Poslije  Spašavanja.  Opazila  je  kombi  koji  je

             dolazio po nju. Tako je bolje.«
                  Zatim odlazi niz ulicu.
   285   286   287   288   289   290   291   292   293   294   295