Page 296 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

»Sve je u redu; Mayday. Pođi s njima.« Obraća mi se mojim pravim

imenom. Zašto bi to trebalo nešto značiti?
»S njima?« kažem. Vidim onu dvojicu kako stoje iza njega,
svjetlo iznad vrata na hodniku sablasno osvjetljava njihove glave

pretvarajući ih u lubanje. »Mora da si lud.« Moja sumnja lebdi u
zraku, nad njim, nad tamnim anđelom koji me opominje da odem.

Gotovo je vidim. Zašto on ne bi smio znati za Mayday? Sve Oči
moraju znati za njega: iscijedili su to saznanje, silom, iz mnogih

usta, iz mnogih tijela.
»Vjeruj mi« kaže on; takve riječi nisu nikada bile čarobne, pa

nisu nikako jamstvo.
No, hvatam se za njih, za tu ponudu. Samo mi je još ona ostala.

* * *

Jedan ispred, drugi iza mene, i tako me prate niza stube. Korak
je lagan, svjetla su upaljena. Usprkos strahu, kako li je sve obično.

Odavde vidim sat. I vrijeme je obično.
Nick više nije s nama. Možda je sišao stražnjim stubištem, jer ne

želi da ga vide.
Serena Joy stoji na hodniku, ispod zrcala, gleda gore, ne
vjerujući. Zapovjednik je iza nje, vrata dnevne sobe su otvorena.

Sijed je. Izgleda zabrinuto i bespomoćno, ali se već povlači od
mene, udaljava. Što god mu inače bila, sada mu predstavljam

opasnost. Nedvojbeno su se zbog mene svađali; nedvojbeno mu je
napravila scenu. Još ga mogu sažalijevati. Moira ima pravo, ja sam

cmizdravica.
»Što je napravila?« pita Serena Joy. Znači, ona ih nije pozvala.

Sve što mi je spremala trebalo se zbiti u četiri oka.
»Ne znamo, gospođo« kaže onaj ispred mene. »Oprostite.«
»Moram vidjeti vašu punomoć« kaže Zapovjednik. »Imate li

nalog?«
Mogla bih vrištati, čvrsto se uhvatiti za ogradu, okaniti se

dostojanstva. Mogla bih ih zaustaviti, barem na tren. Ako su pravi,