Page 288 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Glenova mora ostati na sadašnjem rasporedu.

»Podarili su nam lijepo vrijeme« kažem.
»Primam ga s radošću.« Glas joj je miran, bezizražajan, iz njega
ne mogu ništa zaključiti.

Prolazimo kroz prvu kontrolnu stanicu bez riječi. Šutljiva je, ali i
ja sam. Čeka li da ja nešto počnem, da se otkrijem, ili je prava

vjernica, utonula u meditaciju?
»Jesu li Glenovu premjestili, tako brzo?« pitam. Premda znam

da nisu. Još sam je jutros vidjela. Rekla bi mi.
»Ja sam Glenova« kaže žena. Što je savršeno točno. Jer ona to i

jest, nova, a Glenova, gdje bila da bila, nije više Glenova. Nikada
nisam doznala njezino pravo ime. Evo kako se može izgubiti, u
moru imena. Ne bi je bilo lako naći, sada.

Odlazimo u Med i mlijeko i u Svemeso, gdje ja kupujem pile, a
nova Glenova tri funte kosane govedine. Ispred dućana su

uobičajeni repovi. Vidim nekoliko poznatih žena, razmjenjujem s
njima infinitezimalne pokrete glavom, kojima jedna drugoj

pokazujemo da se poznajemo, barem neke od nas, da još
postojimo. »Morale bismo otići do Zida« kažem novoj Glenovoj

ispred Svemesa. Ne znam što očekujem; možda provjeravam kako
će reagirati. Moram znati je li naša ili nije. Ako jest, ako to mogu
ustanoviti, možda će mi znati reći što se zapravo dogodilo s

Glenovom.
»Kako hoćeš« kaže. Je li to ravnodušnost, ili oprez?

* * *

Na Zidu vise tri jutrošnje žene, još haljinama, još u cipelama, još

s bijelim vrećama preko glave. Ruke su im odvezali, pa im ukočeno i
propisno stoje uz tijelo. Plava je u sredini, a crvena sa strane,
premda boje više nisu tako jasne; kao da su se istrošile, izblijedjele

poput mrtvih leptira ili tropskih riba što se suše na kopnu. Sjaja je
nestalo. Stojimo i šutke ih gledamo.

»Neka nam to bude upozorenje« napokon kaže nova Glenova.