Page 312 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Pogovor

Margaret Atwood bila je i prije poznata književnica - prije svega
svjetski priznata i nagrađivana pjesnikinja. Međutim, tek

objavljivanjem svoga šestog romana Sluškinjina priča (»The
Handmaid’s Tale«) 1986. godine postala je zaista slavna u

američkom smislu te riječi. Neprestano u središtu medijske pažnje,
prisutnu na naslovnim stranicama novina i časopisa, na televiziji, za

okruglim stolovima i na kongresima - čitaoci su je ubrzo počeli
prepoznavati po svojstvenom oblaku kovrčave riđe kose,
prodornom pogledu zelenih očiju i malo ciničnom osmijehu na

finom, izduženom licu. Odjednom je postala važna svaka njena
riječ, svaki doživljaj iz djetinjstva ili ocjena političke situacije u

svijetu, uključujući i odgovor na pitanje može li književnost spasiti
svijet. Međutim, Margaret Atwood očito nije sazdana od mekanog
materijala i njene riječi, čak i pošto su protjerane kroz masmedijski

industrijski mlin, zadržavaju njoj svojstvenu mudrost, odmjerenost
i smisao za humor.

Novi je roman odjednom oko nje stvorio auru politiziranosti,
iako ona sama smatra da se i u prijašnjim svojim djelima bavila

politikom i da Sluškinjina priča ni po čemu nije skok u novu vrstu
proze: »Mislim da političkih elemenata ima u svemu o čemu pišem

- ako pod politikom podrazumijevamo tko je na vlasti, kako je tamo
dospio, kako se održava naštom položaju i čime vlada«, objašnjava
autorica u intervjuu MS magazinu, koji ju je 1986. proglasio ženom

godine. Pa ipak, ne bi se moglo reći da se politikom bavila
eksplicitno. Osnovni motiv njenih prethodnih romana The Edible

Woman (1969), Surfacing (1972), Lady Oracle (1976), Life before
Man (1979), i Bodily Harm potraga je za identitetom ili

reinterpretacija vlastitog života (uglavnom ženskih likova). Osim
romana, napisala je sedam knjiga poezije, nekoliko zbirki