Page 314 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

Wild-Bićanić u »Književnoj smotri« 61-62. Rezultat je svega toga

bila pojava mnogih pisaca, od najpoznatije Margaret Atwood do
Margaret Laurence, Robertsona Daviesa, Mordecaia Riehlera,
Timothya Findleya, Matta Cohena, Alice Munro i Michaela

Ondaatjea. Poticanje književne produkcije imalo je i sasvim
pragmatičan politički cilj: konstituiranjem nacionalne književnosti

a time i poticanjem nacionalne samosvijesti trebalo je pomoći
pronalaženju pravoga »kanadskog identiteta« različitog od kulture

coca-cole južnog susjeda i dominantnih holivudskih obrazaca
industrije zabave. Razumljivo je da se u takvom kontekstu

događalo da Kanađanima postanu važniji neki pisci manje literarne
važnosti, koji se bave određenim temama - kao što se to događa i u
drugim mladim zemljama - ali je upravo primjer Margaret Atwood

pokazao da se kulturni identitet stječe kvalitetnom a ne
pretendencioznom književnošću.

Margaret Atwood rođena je 1939. godine u Ottawi. Kako sama
kaže, već je kao dijete pokazivala izrazitu sklonost ka književnom

stvaralaštvu, pisala je »moralitete, komedije, poeme, čak i jedan
nedovršeni roman«. Nakon studija na Sveučilištu u Torontu i

magisterija na Radcliffu, njena službena biografija bilježi da je radila
mnoge poslove - naprimjer, bila je konobarica i blagajnica - prije
nego što je počela predavati književnost na američkim i kanadskim

sveučilištima. Živjela je u Europi i u SAD, ali njen pravi dom je u
Torontu. Ondje je svi poznaju i govore o njoj na neobično prisan

način, pa stranac uskoro shvati da je ta spisateljica neka vrsta
nacionalnog blaga. Ona sama, ironično komentirajući svoju
popularnost, kaže da kako Kanađani nemaju Hollywood, tu

»prazninu popunjavaju političari, hokejaši i pisci«. Živi u velikoj
edvardijanskoj kući zajedno s književnikom Graemom Gibsonom,

njihovom zajedničkom jedanaestogodišnjom kćerkom, dva
Gibsonova sina i dvije mačke (s kojima se Margaret voli slikati).

Prije nego što je objavljena Sluškinjina priča, Atwoodova se
pribojavala da bi je publika mogla odbaciti kao paranoidno djelo a