Page 59 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

možda starih ili mrtvih, prekrila sam iznova krevet i legla na njega.

Gledala sam gore, u slijepo oko na stropnoj žbuci. Poželjela sam
osjetiti Lukea pokraj. Imam ih, te napadaje prošlosti, poput
nesvjestice, poput valova što mi preplavljuju glavu. Katkada ih je

teško podnijeti. Što treba učiniti, što treba učiniti, razmišljala sam.
Ništa se ne može učiniti. Služe i oni koji samo stoje i čekaju. Ili leže i

čekaju. Znam zašto je prozorsko staklo armirano i zašto su skinuli
luster. Htjela sam da osjetim Lukea kako leži pokraj mene, ali nije

bilo mjesta.

* * *

Sačuvala sam ormar za treći dan. Najprije sam pažljivo
pregledala vrata, izvana i iznutra, zatim stijene s mjedenim kukama

- kako su mogli zanemariti kuke? Zašto ih nisu skinili? Prenisko su?
Pa ipak, dovoljna je čarapa. Zatim šipku s plastičnim vješalicama,
na njima vise moje haljine, crvena vunena pelerina za hladnoću, šal.

Kleknula sam da pregledam dno i odjednom ih ugledah, sićušna
slova naizgled tek nedavno urezana, pribadačom ili možda noktom,

u kutu, na koji je padala najtamnija sjena: Nolite te bastardes
carborundorum.
Nisam znala što to znači, a ni jezik kojim je napisan. Pomislila

sam da bi mogao biti latinski, ali ja slabo znam latinski. Ipak je to
bila nekakva poruka, napisana, samim time zabranjena, i dosad je

još nitko nije otkrio. Osim mene kojoj je bila namijenjena.
Namijenjena bilo kojoj sljedećoj.

Godi mi što mozgam o toj poruci. Godi mi što se družim s njom,
s tom nepoznatom ženom. Jer je nepoznata; ili, ako je poznata, nisu

mi je ni spomenuli. Godi mi što znam da se njezina zabranjena
poruka uspjela probiti barem do jedne osobe, dokopala se stijene
mog ormara, i da sam je ja otkrila i pročitala. Povremeno ponavljam

u sebi te riječi. One su mi sitna radost. Kad zamišljam ženu koja ih
je napisala, vidim osobu otprilike svoje dobi, možda malo mlađu.

Pretvaram se u Moiru. Moiru kakva je bila na koledžu, u sobi do