Page 60 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

moje: hirovitu, sportske građe, nekada s biciklom i izletničkom

naprtnjačom. Pjegavu, mislim; bezobzirnu, snalažljivu.
Pitam se tko je bila ili jest i što se s njom dogodilo.
Pokušala sam upitati Ritu onoga dana kad sam pronašla

poruku.
Tko je bila žena koja je boravila u toj sobi? upitala sam. Prije

mene. Da sam je pitala drugačije, da sam rekla: Je li u sobi prije
mene boravila jedna žena, možda ne bih ništa doznala.

Koja? rekla je; glas joj je bio ljutit, sumnjičav, ali, dakako, skoro
uvijek je takav kad mi se obraća.

Znači, bilo ih je više. Neke nisu ostale cijelo vrijeme službovanja,
pune dvije godine. Neke su otpustili zbog ovog ili onog razloga. Ili
možda nisu; možda su umrle?

Ona živahna. Nagađala sam. Ona pjegava.
Poznaješ je? pitala je Rita, nikad toliko sumnjičava.

Prije sam je poznavala, lagala sam. Čula sam da je bila ovdje.
Rita je to prihvatila. Zna da se šire glasine, da moraju postojati

nekakvi tajni kanali.
Nije uspjela, rekla je.

Kako? pitala sam trudeći se da pokažem što manje zanimanja.
No, Rita je stisnula usne. Ovdje sam kao dijete, ima stvari koje
mi ne smiju reći. Ono što ne znaš, neće te povrijediti, bilo je sve što

mi je rekla.