Page 61 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

10

Povremeno si pjevam, u glavi; nešto tugaljivo, žalosno, sumorno
ozbiljno:
Slatka li zvuka, milosti divna,

Što bijednicu poput mene spasi.
Nekad izgubljena bješe, sad je izbavljena,

Nekad porobljena, sad je slobodna.
Ne znam jesu li to prave riječi. Ne mogu se sjetiti. Takve se

pjesme više ne pjevaju javno, osobito ne one u kojima se spominju
neke riječi, na primjer slobodan. Smatraju ih suviše opasnima. One

pripadaju ilegalnim sektama.
Tako sam osamljen, mala,
Tako sam osamljen, mala,

Tako sam osamljen da bih mogao umrijeti.
I ta je zakonski zabranjena. Sjećam je se sa stare fonske vrpce

moje majke; imala je i tu škripavu i nepouzdanu napravu koja je još
mogla reproducirati takve stvari. Puštala bi tu vrpcu kad bi

navratile njezine prijateljice na čašicu.
Ne pjevam baš često. Od toga me boli grlo.

U ovoj kući nema mnogo glazbe osim one što je čujemo preko
televizora. Rita tu i tamo pjevu i dok mijesi ili čisti povrće:
pjevušenje bez riječi, bez melodije, neprepoznatljivo. A povremeno

iz dnevne sobe u prednjem dijelu zgrade dopire tanani Serenin glas
s odavno snimljene ploče, a sada tiho reproducirane, tako da je ne

uhvate u slušanju dok sjedi i plete sjećajući se svoje nekadašnje
slave, sada potamnjele: Aleluja.

* * *

Toplo je za ovo doba godine. Ovakve se kuće zagriju na suncu,
jer nisu dovoljno izolirane. Zrak oko mene je ustajao, usprkos