Page 62 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

slabom strujanju, dašku što ulazi pokraj zavjesa. Htjela bih da

mogu širom otvoriti prozor, koliko god ide. Ubrzo će nam dopustiti
da se presvučemo u ljetne haljine.
Ljetne haljine još su neraspakirane i vise u ormaru, dvije, čisti

pamuk, što je bolje od jeftinije sintetike, premda se i u njima
znojimo u srpnju i kolovozu, kad je vlažno. Barem se ne morate

bojati da će vas opeci sunce, govorila je Tetka Lydia. Kakve li su
samo parade žene nekada izvodile sa sobom. Mazale se uljem i

izgledale kao pečeno meso na ražnju, pa gola leđa i ramena na ulici,
javno, a noge, ni čarape na njima, nije čudo što su se događale

onakve stvari. Stvari, tu je riječ upotrebljavala za sve suviše ogavno,
nemoralno ili grozno što joj je moralo prijeći preko usta. Uspješan
život bio je samo onaj u kojemu se izbjegavaju stvari, isključuju

stvari. Takve se stvari ne događaju pristojnim ženama. I nisu
zdrave za ten, nimalo, smežura se kao suha jabuka. No, mi više ne

smijemo ni njegovati ten, to je zaboravila.
U parku, govorila je Tetka Lydia, ležali su na dekama, katkada

muškarci sa ženama, i na to bi se rasplakala stojeći ondje ispred
nas, pred našim očima.

Trudim se koliko mogu, govorila je, nastojim vam osigurati
najbolje. Žmirkala je, svjetlo je bilo prejako za nju, usta su joj
drhtala oko prednjih zubi, zubi što su malo stršali, dugi i žućkasti, i

sjetila bih se mrtvih miševa što smo ih nalazili na pragu dok smo
živjeli zajedno, nas troje, četvero ako ubrojim mačku koja nam je

nosila takve darove.
Tetka Lydia prekrila je rukom usta nalik na mrtva glodavca. Za
minutu ju je ponovno odmaknula. I ja sam htjela plakati, jer me

podsjetila. Kad ih barem ne bi napola pojela, govorila sam Lukeu.
Nemojte misliti da je meni lako, govorila je Tetka Lydia.

* * *

Moira ulijeće kao vjetar u moju sobu, baca traper-jaknu na pod.

Imaš pljugu, pita me.