Page 64 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

unakaženima, zloupotrebljenima, kako su znali govoriti, ali u njima

je pisalo o drugim ženama, i muškarci koji su to radili bili su drugi
muškarci. Ne muškarci što smo ih mi poznavale. Novinski članci bili
su za nas kao snovi, ružni snovi koje su sanjali drugi. Groznih li

vijesti, govorile bismo, i bile su grozne, premda nevjerojatne. Bile
su suviše melodramatične, s dimenzijom koja nije bila dimenzija

naših života.
O nama se nije pisalo u novinama. Živjele smo na marginama

novinskih stupaca. To nam je pružalo veću slobodu.
Živjele smo u prazninama između reportaža.

* * *

Odozdo, s kolnog prilaza, čuje se zvuk pokretanja automobila.

Ovo je miran kraj, nema mnogo prometa, pa se zvukovi jasno čuju:
automobilski motori, kosilice, rezanje živice, lupanje vrata. Jasno bi
se čuo povik ili pucanj, ako takvih šumova ikada ovdje ima.

Povremeno se u daljini čuju sirene.
Prilazim prozoru i sjedam na klupu ispod njega, preusku da bi

bila udobna. Na njoj je tvrdi jastučić, presvučen tkaninom na kojoj
je uglatim slovima ptipoenom izvezena riječ VJERA unutar vijenca
od ljiljana. VJERA je izblijedjele plave, lišće ljiljana prljavozelene

boje. Jastučić su nekada upotrebljavali negdje drugdje, istrošen je,
ali ne toliko da bi ga bacili. Nekako su ga previdjeli.

Mogu provoditi minute, desetke minuta, prelazeći očima preko
slova: VJERA. Jedinih koje su mi dali da čitam. Bi li mi to upisali u

zlo kad bi me uhvatili na djelu? Nisam ja postavila tamo taj jastučić.
Motor turira, pa se priginjem navlačeći bijelu zavjesu preko lica,

poput koprene. Poluprozirna je. Vidim kroz nju. Kad pritisnem
čelom staklo i pogledam dolje, vidim stražnju polovicu Vihora.
Nema nikoga, a tada se pojavljuje Nick, prilazi stražnjim vratima,

otvara ih i staje ukočeno pokraj njih. Kapa mu je sada ispravljena, a
rukavi spušteni i skopčani. Ne vidim mu lice, jer ga gledam odozgo.

Sada izlazi Zapovjednik. Vidim ga samo načas, letimice, u