Page 63 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

U torbici, kažem, ali nemam šibica.

Moira prekopava moju torbicu. Trebala bi pobacati malo tog
smeća, reče. Organiziram tulum u minimalkama.
Što? kažem. Ništa više rada, Moira to ne bi dopustila, ona je

poput mačke koja se prišunja na knjigu kad pokušavaš čitati.
Znaš, kao na zatvorenim zabavama na kojima se prodaju

ekskluzivni artikli, samo što ćemo mi prodavati donje rublje. Seksi
roba za laku robu. Čipke za prepone, elastične podvezice.

Grudnjaci za dizanje cica. Ona pronalazi moj upaljač, pripaljuje
cigaretu što ju je izvukla iz moje torbice. Hoćeš ti? Baca mi kutiju,

velikodušno, s obzirom na to da su moje.
Do neba ti hvala, odgovaram mrzovoljno. Ti si luda. Odakle ti
ta ideja?

Kopam da zaradim za koledž, kaže Moira. Skužila sam štos. Od
maminih prijatelica. To je glavni štos među tim potkošenim

mumijama, čim nanjuše da postaju fosili, misle da se moraju
boriti protiv konkurencije mladih mački. S obzirom na sve te

pornomarkete i tome slično.
Smijem se. Uvijek me nasmijavala.

Ali ovdje? Tko će ti doći? pitam. Kome to treba?
Čovjek se uči dok je živ, reče ona. Ne tupi, bit će gala. Upišat
ćemo se od smijeha.

* * *

Zar smo tako živjele? Živjele smo kao i obično. Svatko, većinu

vremena. Sve što se događa jest kao i obično. Čak je ovo sada kao i
obično.

Živjele smo, kao i obično, ignorirajući sve. Ignoriranje nije što i
ignorancija, mora se potruditi.
Ništa se ne mijenja u tren oka: u postepeno zagrijavanoj kadi

pomalo će te kuhati do smrti prije no što postaneš svjestan što se
događa. Bilo je članaka u novinama, naravno, o tijelima

pronađenim u jarcima ili šumama, o nasmrt premlaćenima ili