Page 87 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

upiru se u moje tijelo. Glava je spuštena. U ustima ćutim okus

paste za zube; imitacija mentola i sadra.
Čekam da se domaćinstvo sakupi. Domaćinstvo, eto, to smo.
Zapovjednik je glava domaćinstva. Vlada kućom i brine se o njoj,

sve dok nas smrt ne rastavi.
Ali njegova je briga jalova.

Cora ulazi prva, slijedi Rita brišući ruke o pregaču. I njih je
pozvalo zvono, one negoduju jer imaju drugog posla, na primjer,

moraju prati posuđe. Međutim, moraju biti ovdje, sve moraju biti
ovdje, Obred to zahtijeva. Moramo mu sve prisustvovati do kraja,

na ovaj ili onaj način.
Rita me mrko gleda pa tiho staje iza mene. Ja sam kriva, zbog
mene gubi vrijeme. Nisam ja, nego moje tijelo, ako postoji neka

razlika. Čak je i Zapovjednik žrtva njegovih hirova.
Nick ulazi, kima glavom nama trima, osvrće se sobom. I on

zauzima mjesto iza mene, stojeći. Tako je blizu da vrh njegove
čizme dotiče moje stopalo. Je li to namjerno? Dotičemo li se ili se ne

dotičemo, dotiču li se ta dva oblika kože? Osjećam kako mi se cipela
smekšava, kako u nju navire krv, kako se zagrijava, pretvara u

ljudsku put. Odmičem nogu.
»Kad bi barem požurio« kaže Cora.
Nick se samo smije, pomiče nogu da ponovno dotakne moju.

Nitko to ne može vidjeti ispod nabora raširene suknje. Pomičem se,
ovdje je pretoplo, osjećam mučninu od zadaha ustajala parfema.

Odmičem nogu.
Čujemo Serenu kako dolazi, spušta se stubištem, prolazi
hodnikom, prigušeno lupkanje njezina štapa po prostirci, mukli

udarci zdrave noge. Ulazi šepajući, dobacuje nam pogled, broji nas,
ali nas ne vidi. Kima Nicku, ali ne govori ništa. Odjevena je u jednu

od svojih najboljih haljina, nebeskoplavu s vezom u bijelom duž
rubova vela: cvijeće i azur. Usprkos godinama još osjeća poriv da se

ovjenča cvijećem. Ne koristi ti, dobacujem joj u mislima,
nepomična lica, ne može ti više poslužiti, ocvala si. Cvjetovi su