Page 88 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

spolni organi biljaka, o tome sam negdje davno čitala.

Probija se do svog naslonjača s podnoškom, okreće se, spušta,
nezgrapno spušta. Diže lijevu nogu na klupicu, nešto traži u džepu
na rukavu. Čujem šuškanje, škljocaj upaljača, osjećam vrući ukus

dima, udišem ga.
»Kasni po običaju« kaže ona. Ne odgovaramo. Čuje se

tropotanje dok pipka po stoliću s lampom, pa škljocaj i televizor se
počinje zagrijavati.

Muški zbor, put im je zelenkastožuta, trebalo bi podesiti boju;
pjevaju »Dođi u hram u divljini«. Dođi, dođi, dođi, pjevaju basovi.

Serena pritišće birač kanala. Valovi, vijuge u boji, iskrivljen ton;
smetnje na montrealskoj satelitskoj stanici. Zatim se prema nama
naginje preko pulta nekakav propovjednik, ozbiljan, sjajnih crnih

očiju. Danas prilično nalikuju na poslovne ljude. Serena mu daje
nekoliko sekundi, pa škljocajući nastavlja birati kanale.

Nekoliko praznih kanala, pa vijesti. Njih je i tražila. Zavaljuje se
u naslonjač i duboko udiše. Ja se pak naginjem naprijed, poput

djeteta kojemu su dopustili da uvečer ostane s odraslima. To je
jedino što vrijedi na tim večerima, večerima Obreda: dopuštaju mi

da gledam vijesti. To je, po svemu sudeći, nepisano pravilo u ovom
domaćinstvu: mi uvijek dolazimo na vrijeme, on uvijek kasni,
Serena nam uvijek dopušta da gledamo vijesti.

Ovakve kakve jesu; tko zna je li bilo koja vijest istinita? Možda
su to stari inserti, možda su montirani. Ipak ih gledam, nadajući se

da ću možda između redaka dokučiti istinu. Sada su bolje ikakve
nego nikakve vijesti.
Najprije, prve borbene linije. Zapravo ih i nema: po svemu

sudeći, ratuje se na mnogim mjestima u isto vrijeme.
Šumoviti brežuljci, snimljeni iz zraka, bolesno-žuto drveće. Kad

bi barem podesila boju. U gorju Appalachian, čuje se glas
komentatora, Anđeli Apokalipse, Četvrta divizija, upravo likvidiraju

grupaciju baptističkih gerilaca, sa zrakoplovnom podrškom
Dvadeset i prvog bataljona Anđela Svjetla. Pokazuju nam dva