Page 91 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča
P. 91

izlazi iz Serenina tijela. Ne ovdje, ne sada, poslije ću moći.

                  Mislila je da idemo na izlet, a na stražnjem sjedalu i jest košara,
             pokraj nje na stražnjem sjedalu, s pravom hranom, tvrdo kuhanim
             jajima,  termosicom  i  ostalim  stvarima.  Nismo  htjeli  da  zna  kamo

             zapravo idemo, nismo htjeli da kaže, zabunom, da bilo što otkrije
             ako nas zaustave. Nismo htjeli svaliti na nju teret naše istine.

                  Ja  sam  obula  izletničke  cipele,  ona  tenisice.  Vezice  na
             tenisicama bile su ukrašene srcima, crvenim, grimiznim, ružičastim

             i žutim. Bilo je toplo za to doba godine, lišće je već mijenjalo boju,
             neko  lišće;  Luke  je  vozio,  ja  sam  sjedila  do  njega,  sunce  je  sjalo,

             nebo  je  bilo  plavo,  kuće  mimo  kojih  smo  prolazili  doimale  su  se
             umirujući i obično, i svaka kuća, ostavljena iza nas, nestajala je u
             prošlosti, pretvarajući se u trenu u prah kao da je nikada nije bilo,

             jer je više nikada neću vidjeti, barem sam tako tada mislila.
                  Nismo  ponijeli  skoro  ništa,  ne  želimo  ostaviti  dojam  kao  da

             zauvijek nekamo odlazimo. Imamo krivotvorene pasoše, jamčili su
             za njih, vrijedne svoje cijene. Nismo mogli platiti novcem, naravno,

             niti  preko  kompjuračuna:  poslužili  smo  se  drugim  stvarima,
             nakitom  moje  bake,  zbirkom  maraka  što  ju  je  Luke  naslijedio  od

             strica. Takve se stvari mogu mijenjati za novac u drugim zemljama.
             Kad stignemo na granicu, pretvarat ćemo se kao da idemo prijeko
             na jednodnevni izlet; lažne vize vrijede jedan dan. Prije toga dat ću

             joj pilulu za spavanje, pa će spavati dok prelazimo granicu. Tako
             nas  neće  moći  odati.  Ne  možete  očekivati  od  djeteta  da  laže

             uvjerljivo.
                  Osim toga, neću da se uplaši, da osjeti strah koji sada steže moje
             mišiće, koči kičmu, napinje me kao strunu koja bi sigurno prsnula

             da je netko takne. Svako svjetlo koje nas zaustavlja prava je muka.
             Prenoćit  ćemo  u  motelu  ili,  još  bolje,  u  autu  uz  neku  sporednu

             cestu, pa neće biti sumnjičavih pitanja. Granicu ćemo prijeći ujutro,
             odvesti se preko mosta, ležerno, kao da se vozimo u samoposlugu.

                  Skrećemo na auto-cestu, prema sjeveru. Nema mnogo prometa.
             Otkako je počeo rat, benzin je skup i nema ga dovoljno. Izvan grada
   86   87   88   89   90   91   92   93   94   95   96