Page 92 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

prolazimo kroz prvu kontrolnu stanicu. Žele samo vidjeti vozačku

dozvolu, Luke se dobro pretvara. Dozvola se slaže s pasošem:
mislili smo na to.
Vrativši se na cestu, Luke mi steže ruku, dobacuje mi pogled.

Blijeda si kao krpa, kaže.
Tako se i osjećam: blijedo, iscrpljeno, krhko. Nekako prozirno.

Sigurno će me prozrijeti. Još mi je gora pomisao da ću tako blijeda,
iscrpljena samo izgubiti Lukea, nju. Čini mi se kao da od mene nije

mnogo ostalo; proći će mi kroz ruke kao da sam od dima, kao da
sam fatamorgana što nestaje pred njihovim očima. Okani se takvih

misli, rekla bi Moira. Dozivaš li zlo, ono će ti se i dogoditi.
Glavu gore, govori mi Luke. Sada vozi malo prebrzo. Adrenalin
mu je navro u glavu. Sada pjeva. Oh what a beautiful morning,

pjeva.
I njegovo me pjevanje zabrinjava. Upozorili su nas da ne

smijemo izgledati suviše sretni.