Page 93 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

15

Zapovjednik kuca na vrata. Kucanje je propisano: dnevna se
soba smatra teritorijem Serene Joy, pa on mora tražiti dozvolu da
uđe. Voli ga pustiti da čeka. To je sitnica, ali u ovom domaćinstvu i

sitnice znače mnogo. Međutim, večeras ne postiže ni to, jer on
ionako ulazi u sobu prije no što Serena Joy uspije prozboriti. Možda

je samo zaboravio protokol, a možda je to učinio namjerno. Tko zna
što mu je rekla za velikim stolom sa srebrnim inkrustacijama? Ili

mu nije rekla.
Zapovjednik ima na sebi crnu uniformu u kojoj izgleda kao

čuvar muzeja. Kao čovjek pred mirovinom, vedar ali oprezan, koji
sebi krati vrijeme. No, samo na prvi pogled. Ubrzo poprima izgled
predsjednika banke s američkog Srednjeg zapada, ravne uredno

očetkane srebrne kose, staložena držanja i malo spuštenih ramena.
Slijedi njegov brk, također srebrn, pa brada koja doista ne može

ostati nezamijećena. Kad se spustiš do brade, vidiš u njemu
reklamu za votku u ilustriranom tjedniku tiskanom na sjajnom

papiru iz doba koje je davno prošlo.
Uglađen je, šake su mu velike, prsti debeli, palci grabežljivi,

plave oči nekomunikativne, lažno bezazlene. Pregledava nas kao da
popisuje inventar. Jedna žena u crvenom kleči, jedna u plavom
sjedi, dvije u zelenom stoje; u pozadini osamljen muškarac, uska

lica. Uspijeva sačuvati izgled čuđenja, kao da se ne sjeća točno kako
smo mi dospjeli ovamo. Kao da smo nešto što je naslijedio, poput

viktorijanskih hidrauličkih orgulja, pa još ne zna što da učini s
nama. Koliko vrijedimo.

On kima, uglavnom u smjeru Serene Joy koja ne ispušta ni
glasa. Prilazi velikom kožnatom naslonjaču, rezerviranom za njega,

vadi iz džepa ključ, pipka po ornamentiranoj kutiji obloženoj
kožom, s mjedenim okovima, koja je na stolu pokraj naslonjača.