Page 63 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

Ono što konzervativci shvaćaju kada govorimo o
globalnom zagrijavanju - a liberali ne

Mnogo godina pitala sam se zašto neki ljudi toliko odlučno poriču postojanje
globalnog zagrijavanja. Na prvi pogled, zaista čudno. Zašto bi se netko toliko

trudio poreći znanstvene činjenice koje je potvrdilo 97 posto klimatologa —
činjenice čije posljedice možemo vidjeti posvuda oko sebe, uz mnoštvo potvrda
u svakodnevnim vijestima? To me pitanje povelo na putovanje koje je obliko­
valo moju knjigu Ovo mijenja sve —i mislim da nam dio toga što sam otkrila

pišući je može pomoći da shvatimo zašto je klimatsko barbarstvo u samoj srži
Trumpove administracije.
Otkrila sam da kada okorjeli konzervativci poriču klimatske promjene, oni
ne čine to samo da bi zaštitili milijarde dolara vrijedna bogatstva koje ugrožava
borba protiv klimatskih promjena. Oni brane ono što im je još dragocjenije:
jedan cijeli ideološki projekt - neoliberalizam - koji zagovara postavku da je
tržište uvijek u pravu, da je regulacija uvijek pogrešna, da je privatno dobro a
javno loše, i da su porezi koji hrane javne usluge nešto najgore od svega.

Riječ „neoliberalizam'1 stvara brojne pomutnje —kao i pitanje tko je neoliberal.
To je i razumljivo. Stoga, raščlanimo problem. Neoliberalizam je ekstremni
oblik kapitalizma koji postaje dominantan tijekom osamdesetih godina dva­
desetoga stoljeća, dakle u mandatima Ronalda Reagana i Margaret Thatcher,
a nakon devedesetih postaje vladajućom ideologijom svjetske elite, bez obzira
na stranačku pripadnost. Ipak, njegovi najokorjeliji i najdogmatičniji pristaše

i dalje su ostali na mjestu gdje je sve počelo —na američkoj desnici.
Neoliberalizam je skraćeni naziv za ekonomski projekt koji hara javnom
sferom i svime onime što nema veze s funkcioniranjem tržišta ili pojedinačnim
odlukama potrošača. Vjerojatno ga najbolje opisuje jedna Reaganova legendarna
izreka: „Najstrašnijih devet riječi u našem jeziku: ja sam vlast i došao sam vam
pružiti pomoć." Sukladno neoliberalnom svjetonazoru, vlade postoje kako
bi stvorile optimalne uvjete u kojima privatni interesi izvlače najveći mogući
profit i bogatstvo, temeljeći sve to na teoriji da će se - u konačnici - profit i
ekonomski rast koji nakon toga slijede slijevati s vrha nadolje. Ako to ne uspije
i ako se uporne nejednakosti zadrže ili pogoršaju (što je neizbježno), onda su
za to, prema takvom svjetonazoru, krive osobne pogreške pogođenih pojedi­
naca ili zajednica. Primjerice, zato što u njima vlada „kultura kriminala" ili im
nedostaje „radna etika"; a možda je riječ o odsutnom ocu ili nekom drugom
rasno obojenom opravdanju zbog kojih se državni programi i javni fondovi
nikad ne bi smjeli rabiti za ublažavanje nejednakosti, poboljšanje kvalitete
života ili rješavanje strukturnih kriza.
Osnovna oruđa tog projekta predobro su poznata - privatizacija javne sfere,
deregulacija korporacijske sfere, snižavanje poreza rezanjem javnih usluga, a sve
to zapakirano u trgovinske sporazume koje pogoduju korporacijama. Isti recept