Page 64 - Naomi Klein - "Ne" Nije Dovoljno

posvuda - bez obzira na kontekst, povijest ili nade i snove ljudi. Larry Summers,
tadašnji glavni ekonomist Svjetske banke, definirao je 1991. taj etos: „Sirite istinu

—zakoni ekonomije nalik su na zakone mehanike. Jedna skupina zakona funkci­
onira svugdje." (Upravo zato neoliberalizam katkad nazivam ,,McVladavinom“.)
Pad Berlinskog zida 1989. godine tumačio se kao znak za početak globali-
zacije kampanje. Dok je socijalizam kopnio, činilo se da više ne postoji potreba
za ublažavanjem oštrih rubova kapitalizma. Kako je Margaret Thatcher izjavila:
„Alternativa ne postoji." (Drugi način razmišljanja o tome svodi se na zaključak
daje neoliberalizam puki kapitalizam bez konkurencije, ili kapitalizam koji se
u gaćama izvalio na kauč i pita: „I što ćeš sad, ostaviti me?“)
Neoliberalizam je iznimno unosan skup ideja, stoga ga se pomalo nećkam
opisati kao ideologiju. U svojoj srži, neoliberalizam je izlika za pohlepu. To je
američki milijarder Warren Buffet mislio kada je prije nekoliko godina dospio
na naslovnice, izjavivši CNN-u: „Zadnjih dvadeset godina vodi se klasna borba
u kojoj pobjeđuje moja klasa... klasa bogatih." Time se osvrnuo na nevjerojatne
porezne olakšice koje su bogati uživali u tom razdoblju - a što je moguće pro­
tegnuti na cijeli paket neoliberalnih programa.
I kakve sve to ima veze s učestalim odbijanjem desnice da povjeruje u stvar­
nost klimatskih promjena - odbijanjem koje je duboko uvriježeno u Trumpovoj
administraciji? Debele veze. Zato što se protiv klimatskih promjena, osobito
ovako kasno, može boriti samo zajedničkim djelovanjem koje oštro ograničava
ponašanje korporacija kao što su ExxonMobil ili Goldman Sachs. Ta borba
zahtijeva ulaganje u javnu sferu - u nove energetske mreže, javni prijevoz,
gradske željeznice i energetsku učinkovitost —u razmjerima neviđenima još

od Drugoga svjetskog rata. A to je moguće ostvariti samo povećanjem poreza
bogatima i korporacijama, upravo onima koje se Trump sprema zasuti neopi­
sivo širokogrudnim poreznim olakšicama, rupama u zakonu i regulatornim
slobodama. Borba protiv klimatskih promjena zahtijeva da se zajednicama
omogući sloboda davanja prioriteta lokalnim ekološkim industrijama - a taj se
proces često izravno kosi s korporacijskim sporazumima o slobodnoj trgovini,
tim neodvojivim dijelom neoliberalizma koji „kupujmo lokalno" žigoše kao
protekcionizam. (Trump se protivio tim dijelovima Sporazuma o slobodnoj
trgovini, no kako ćemo vidjeti u 6. poglavlju, nema ih namjeru ukinuti.)
Ukratko, klimatske promjene urušavaju ideološke temelje na kojima počiva
suvremeni konzervativizam. Priznati da su klimatske promjene stvarne znači
priznati kraj neoliberalnog projekta. I zato se desnica buni protiv fizičkog svijeta,
protiv znanosti (što je u travnju 2017. potaknulo stotine tisuća znanstvenika
sa svih strana svijeta da sudjeluju u Maršu za znanost i tako kolektivno brane
načelo koje se u normalnim okolnostima ne bi trebalo braniti - da je znati
što više o našem svijetu nešto dobro). Postoji razlog zbog kojega se znanost
pretvorila u takvu ratnu zonu - jer uvijek iznova zaključuje da neoliberalno
poslovanje obično vodi do katastrofe koja uništava vrste.