Page 208 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

»Predoči naime sebi, da ljudi žive u podzemnoj špilji,
koja ima dug ulaz, otvoren prema svijetlu; da su ljudi u
njoj odmala s okovima na nogama i vratu tako, da ostaju

na istom mjestu i da gledaju samo preda se, te glavu

radi okova ne mogu naokolo okretati, a svijetlo im ognja
gori odozgo i izdaleka njima za leđima; među ognjem i

sužnjevima zamisli put gore, a uza nj zid, kao što
čarobnjaci stoje pred gledaocima iza ograde, preko koje

pokazuju svoje sljeparije.
- Predočujem si.

Predoči si, dakle, uz taj zid ljude, koji nose svakakve
sprave, što iznad zida izviruju, kipove, druge životinje

kamene, drvene i svakojako izrađene; i kako je prirodno,
da jedni nosioci govore a drugi da šute.

- Čudnu sliku veliš i čudne sužnjeve.
Nalik na nas! Jer misliš li najprije, da bi sužnji od sebe

samih i jedan od drugoga što drugo vidjeli osim sjena,
što bi od ognja padale na stijenu pećine pred njima?

- Ta kako, ako bi prisiljeni bili cijeli život držati glavu
nepomično?

A što bi vidjeli od predmeta, koji bi se mimo nosili? Zar
ne bi isto?

- Dašto.
Ako bi se dakle mogli među sobom razgovarati, misliš,

da sjene, koje bi vidjeli, ne bi običavali zvati jednako kao
i prave predmete?

- Bez sumnje.

Što dalje, ako bi u tamnici od suprotne strane
odjekivalo, kad bi koji od prolaznika progovorio, misliš,
da bi oni držali, da netko drugi govori, a ne sjena, koja bi

mimo prolazila?

- Zaista ne mislim.