Page 210 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

stvari na nebu i samo nebo, pogledajući u svijetlo

zvijezda i mjeseca, negoli danju sunce i sunčano
svijetlo.

- Kako ne!
Napokon bi dakle, mislim, mogao vidjeti i ogledati

sunce, kakvo je, ne slike njegove u vodi i na tuđem
mjestu, nego sunce samo po sebi i na svojem

mjestu u punoj stvarnosti.

- Naravno.
I zatim bi već o njemu zaključivao, da ono daje godišta

i godine, da sve upravlja na vidljivom svijetu i da je neki
način uzrok svemu onome, što je vidljivo.

- Očito bi poslije onoga na to došao.
Što onda, kad bi se sjećao staroga stana, mudrosti

ondje i tadašnjih supatnika, misliš, da ne bi sebe
držao sretnim radi te promjene, a one žalio?

- I te kako.
A ako je tamo imao kakve časti i pohvale od drugih

i počasti onaj, koji je najoštrije vidio sjene, koje su

mimo prolazile i koji je najbolje pamtio, što je
običavalo prolaziti prije, kasnije i zajedno, te bi onda

iz toga najvrsnije pogađao ono, što će se desiti,
misliš, da bi željan bio toga i zavidan radi časti i

vlasti među onima? Ili bi mu se dogodilo prema

Homerovim riječima, te bi živo volio kao težak služiti
drugome čovjeku siromašnu i bio štogod radije

podnio, nego da bi onako morao misliti i živjeti?
- Ja mislim tako, da bi volio sve podnositi nego onako

živjeti.
I ovo dakle uzmi na um. Ako bi takav opet sišao i na

isto mjesto sjedao, zar mu ne bi oči bile pune
mraka, došavši iznenada sa sunca?

- I te kako.