Page 211 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

A ako bi mu onda opet trebalo prepirući se s onim

vječnim sužnjevima prosuđivati one sjene, dok je
još zabliješten, prije nego se oči ustale - a to vrijeme

privikivanja ne bi bilo baš kratko -zar mu se ne bi
ismijali, i zar se ne bi o njemu govorilo, da se gore

uspeo samo zato, da se vrati s pokvarenim očima, te
da nije vrijedno ni kušati gore ići? I ako bi kako

mogli dobiti u ruke onoga, koji bi ih htio otkivati i

gore voditi, zar ga ne bi i ubili?
- Zaista bi.

Dakle, mili Glaukone - rekoh ja - tu cijelu sliku treba
nadovezati na pređašnje prikazivanje pa ispoređivati

svijet, što se preko vida ukazuje, sa stanom u
tamnici; svijetlo ognja u njoj s djelovanjem sunca; a

ako uspon gore i gledanje predmeta tamo gore

uzimaš kao uzlazak duše u misaoni kraj, nećeš
promašiti ono što mislim, kad već to želiš čuti...

Deder dakle, pomisli i ovo, te se ne začudi, što oni,

koji ovamo dođu, ne će da se brinu za ljudske
poslove, nego njihove duše uvijek teže da borave

gore. . .
Što dalje; misliš, da je nekako čudno, ako se tko od

božanskoga gledanja svrati na ljudska zla, te se pri
tom drži nespretno i čini vrlo smiješan? . . .

- Nije nikako čudno.

Ali, ako bi tko imao pameti, sjećao bi se, da oči
dvojako i iz dva uzroka imadu smetnje; kad prelaze

iz svijetla u mrak i iz mraka u svijetlo. A ako bi
mislio, da se to isto događa duši, ne bi se

nerazumno smijao, ako bi koju dušu vidio smetenu i
nesposobnu nešto vidjeti, nego bi razmotrio, je li

zbunjena zato što se još nije navikla na tamu,

budući da je došla iz svjetlijega života, ili je došla iz