Page 290 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

U članku »Neke opaske o Višim Ravninama. Nirvana«
(Some Notes on Higher Planes. Nirvana. »The

Theosophist«, srpanj 1910) C. W. Leadbeater piše:
»Sir Edwin Amold pisao je o onom blaženom stanju

kad se «kap rose slije u blistavo more.»
Onaj tko je doživio to čudesno iskustvo, zna da je

osjećaj, ma koliko se čudnovato moglo činiti, upravo
obrnut i da bi mnogo bliži opis tog osjećaja bio da se

ocean na neki način slio u kap!
Ta kao more široka svijest, «sa središtem svagdje i

okružjem nigdje» velika je i uzvišena činjenica. No kada

je čovjek dosegne, čini mu se da se njegova svijest
raširila toliko da bi u sebe primila sve.«

To da kap upija ocean događa se stoga što se svijest
nikada ne gubi, to jest ne nestaje, ne gasi se. Kada

nam se čini da se gasi, ona zapravo samo mijenja
svoj oblik, prestaje biti slična našoj i mi gubimo

sredstva kojima možemo potvrditi njezino

postojanje.
Nemamo točnih podataka na temelju kojih možemo

misliti da ona nestaje. Da izađe iz polja našeg
mogućeg motrenja dovoljno joj je da se samo malo

izmijeni.

U objektivnom svijetu stapanje kapi s oceanom
prirodno vodi poništenju kapi, tome da je ocean upije.

Nikada nismo uočili neki drugi red stvari u objektivnom
svijetu i poradi toga ga nikad ni ne predočavamo sebi.

Ali u zbiljskom, to jest, u subjektivnom svijetu

nužno mora postojati i djelovati neki drugi poredak.
Kap svijesti stapa se s oceanom svijesti, zamjećuje

ga, no ona zbog toga ne prestaje postojati. Prema
tome, kap nedvojbeno guta ocean.