Page 295 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

To se neminovno mora dogoditi čovjeku koji je

postigao razumijevanje višeg reda zbilja.
Što on tada osjeća?
Gdje god pogleda on mora osjećati bezdan i ponor. A

taj osjećaj neminovno prouzročuje osjećaj nevjerojatnog

straha, užasa i tuge.
». . . Nepodnošljiva tuga prvo je iskustvo novaka u

okultizmu«, kaže pisac »Svjetla na putu« (Light on
the Path).

Već smo ispitali put kojim bi dvodimenzionalno

biće moglo shvatiti treću dimenziju. No, nismo se
zapitali što bi takvo biće moralo osjećati kad bi

počelo osjećati treću dimenziju, kad bi postalo

svjesno »novog svijeta« oko sebe.
Prvi osjećaj vjerojatno bi bio čuđenje i strah, strah

na rubu užasa, jer prije no što pronađe novi svijet,
ono mora izgubiti stari.

Zamislimo životinju u koje se počinju pojavljivati iskre
ljudskog razuma.

Što će biti njezin prvi osjećaj?

Prvi osjećaj će biti da se njezin stari svijet,
animalni svijet, onaj svijet u kojemu se ona rodila,

na koji je navikla, jedini svijet koji se njoj ukazivao
zbiljskim, raspada i ruši oko nje. Sve što se prije

činilo zbiljskim, postaje lažno, varljivo, prividno,

nezbiljsko. Osjećaj nezbiljnosti svega okolnog
vjerojatno je vrlo jak.

Dok takvo biće nauči zamjećivati zbilje drugog,
višeg reda, dok shvati da se iza starog svijeta koji

se raspada otkriva novi, mnogo ljepši svijet, mora

proći mnogo vremena. Za to vrijeme biće u kojemu
se rađa nova svijest mora prelaziti iz jednog ponora

očajanja u drugi, iz jedne negacije u drugu. Ono