Page 146 - Rudolf Štajner - Teozofija

stvarima i ljudima ponaša na njima svojstven način
te im omogućiti da svaki od njih dođe do izražaja
na osnovi svoje vrijednosti i značenja. Simpatija i
antipatija, voljkost i nevoljkost, moraju dobiti posve
nove uloge. Nema govora o tome da ih čovjek mora
iskorijeniti, da prema simpatiji i antipatiji mora otup-
jeti. On će, naprotiv, bude li što više razvio sposobnost
da ne reagira na svaku simpatiju i antipatiju, i ne
sudi o njima u sebi razviti to istančaniju sposobnost
osjećanja. Iskusit će da simpatije i antipatije prelaze
u višu vrstu uspije li obuzdati onu koja u njemu
već postoji. Skrivena svojstva ima isprva i najanti-
patičnija stvar; ona ih očituje ako čovjek u svom
ponašanju ne slijedi svoje sebične osjećaje. Tko se
razvio u tom smislu ima u odnosu na druge istan­
čaniji osjećaj jer ne dopušta da sam sebe osudi na
neosjetljivost. Svaka sklonost, ako joj se čovjek slijepo
preda, sprječava da se okolne stvari vide u pravom
svjetlu. Slijedeći svoju sklonost, srljamo kroz oko­
linu umjesto da joj se otvorimo i da osjetimo njenu
vrijednost.
A kad čovjek ne bude više imao svoj sebičan
odgovor, svoje sebično ponašanje u odnosu na svaki
užitak i svaku bol, na svaku simpatiju i antipatiju,
postat će neovisan o promjenjivim utiscima vanjskog
svijeta. Užitak što ga neka stvar pruža odmah čini
čovjeka ovisnim o njoj. On gubi sebe. Čovjek koji
se ovisno o promjenjivim utiscima gubi u užitku i
boli ne može ići stazom duhovne spoznaje. Mirnoćom
treba primati radost i bol. Tada se više neće u njima
gubiti; ali će ih zato početi razumijevati. Užitak kome
se predajem u času predanosti razara moje posto­
janje. No užitak moram koristiti samo da bih razvio
razumijevanje za stvar koja mi pričinja užitak. Ne