Page 147 - Rudolf Štajner - Teozofija

treba mi biti do toga da mi stvar pričinja užitak:
trebam iskusiti užitak, a pomoću njega bit stvari.
Užitak mi treba biti samo znak da stvar ima svojstvo
po kome pričinja užitak. Na meni je da spoznam
to svojstvo. Dozvolim li da me užitak potpuno osvoji,
tada se iživljavam ja sam; ako mi je užitak samo
prilika da doživim neko svojstvo stvari, taj će doživljaj
učiniti moju nutrinu bogatijom. Užitak i nelagoda,
radost i bol moraju istraživaču biti prilika da uči
o stvarima. Time istraživač neće otupjeti za užitak
i bol, nego će se nad njih izdići kako bi mu očitovali
prirodu stvari. Tko se razvija u tom smjeru uvidjet
će kakvi su učitelji radost i bol. Suosjećat će sa svakim
bićem i tako primati objave njegove nutrine. Istraživač
ne kaže nikada: oh, kako patim, kako se radujem,
nego uvijek: kako govori patnja, kako govori radost.
On se predaje kako bi na njega djelovali radost i
veselje vanjskog svijeta. Na taj se način u čovjeku
razvija potpuno nov stav prema stvarima. Ranije
je na pojedine utiske odgovarao pojedinim radnjama
samo zato što su ga ti utisci radovali ili su mu bili
neugodni. Sada su mu, međutim, radost i nelagoda
organi kojima mu stvari govore o svojoj biti. Radost
i bol, koji su do sada bili samo osjećaji, u njemu
postaju osjetilni organi za opažanje vanjskog svijeta.
Kao što samo oko ne djeluje kad nešto vidi, nego
pušta da djeluje ruka, tako radost i bol ništa ne
čine u duhovnom istraživaču ako ih primjenjuje kao
sredstvo spoznaje. To što dovodi do čina jest iskustvo
stečeno užitkom i nelagodom. Ako čovjek s užitkom
i nelagodom postupa tako da oni postanu provodni
organi, tada će mu oni u duši izgraditi prave organe
koji će mu otvoriti duševni svijet. Oko može samo
time služiti tijelu ako je provodni organ za osjetilne