Page 69 - Rudolf Štajner - Teozofija

za trajanje. Ona kao da ima ulogu posrednika i njena
je zadaća ispunjena kad odigra tu ulogu. Tijelo joj
oblikuje utiske; ona ih prerađuje u osjete, čuva ih
u pamćenju kao predodžbe i predaje ih duhu da
bi ih on nosio kroz trajanje. Duša je zapravo ono
po čemu čovjek pripada svom zemaljskom životnom
toku. Svojim tijelom pripada fizičkoj ljudskoj vrsti.
Po njemu je čovjek član ove vrste. Svojim duhom
živi u višem svijetu. Duša privremeno povezuje oba
svijeta.
No fizički svijet u koji stupa ljudski duh nije
mu nepoznato mjesto. U njega su upisani tragovi
njegovih djela. Od tog mu mjesta nešto pripada. I
ono nosi obilježje njegova bića. S njime je srodno.
Kao što mu je duša nekoć predavala utiske vanjskog
svijeta kako bi mu oni postali trajni, tako ona kao
njegov organ od njega dobivene sposobnosti pretvara
u djela koja su u svom djelovanju također trajna.
Time se duša stvarno ulila u ova djela. Duša nastavlja
drugi samostalni život u učincima ljudskih djela.
Ali ovo može biti poticaj da sagledamo kako u o-
vaj život ulaze sudbinska zbivanja. Čovjeka nešto
"snalazi". Isprva je dakako sklon da to što ga je
"snašlo" smatra nečim što je "slučajno" ušlo u njegov
život. No može opaziti da je on sam posljedica takvih
"slučajnosti". Tko se promatra u svojoj četrdesetoj
godini i ne želi glede svog duševnog bića ostati kod
besmislene, apstraktne predodžbe o Ja, može si reći:
Ta ja nisam ništa drugo nego ono što sam postao
zbog sudbinskih udaraca koji su me do danas "za­
desili". Zar ne bih bio nešto drugo da sam, na primjer,
s dvadeset godina imao određen niz drugih doživljaja,
umjesto onih koji su me snašli? On tada neće tražiti
svoje "Ja" samo u svojim razvojnim pobudama koje