Page 85 - Rudolf Štajner - Teozofija

je onaj kad simpatija prevladava nad antipatijom.
Antipatija izaziva sebično samouvažavanje; no ono
se povlači u pozadinu kad postoji sklonost prema
stvarima okoline. Takvu tvorevinu treba zamisliti
unutar duševnog prostora. Ona se javlja kao središte
prostora koji ima privlačnu snagu i koji se proteže
na stvari u okolini. Takve tvorevine treba posebno
označiti kao tvarnost želja. Ta je oznaka ispravna
jer snagom postojeće antipatije, iako slabije od sim­
patije, privlačenje ipak djeluje tako da privučene
predmete treba unijeti u vlastito područje tvorevine.
Time simpatija zadobiva osnovno obilježje sebičnosti.
Ova se tvarnost želja može usporediti s plinovitim
ili zračnim tijelima fizičkog svijeta. Kao što se plin
nastoji širiti na sve strane, tako se tvarnost želja
širi u svim pravcima.
Viši stupnjevi duševne tvarnosti odlikuju se time
da se kod njih jedna od osnovnih snaga, naime anti-
patija, potpuno povlači i samo se simpatija pokazuje
kao stvarno djelatna. Sada sebe samu može najprije
istaknuti unutar dijelova duševne tvorevine. Ovi dije­
lovi djeluju tako da se međusobno privlače. Snaga
simpatije u nutrini neke duševne tvorevine dolazi
do izražaja u onome što se zove voljkost. A svako
umanjivanje ove simpatije jest nevoljkost. Nevoljkost
je samo smanjena voljkost, kao što je hladnoća samo
smanjena toplina. Voljkost i nevoljkost jesu ono što
živi u čovjeku kao svijet osjećaja — u užem smislu.
Osjećanje je tkanje duševnosti u sebi samoj. O načinu
kako osjećaji voljkosti i nevoljkosti tkaju u duševnosti
ovisi ono što nazivamo duševnom ugodom.
Još viši stupanj dosežu one duševne tvorevine
čija se simpatija ne ograničava samo na područje
sebstvenog života. One se kao četvrti stupanj razlikuju