Page 100 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Negdje na kamen kapa voda. Nikoga. Sa sjetnom radošću
osjećam: spašen sam. Polako idem hodnikom, nazad. Drhtava linija
lampi na stropu sve je tamnija i tamnija...
Odjednom otraga užurbano lupnula vrata, brzi topot, meko se
odbijajući od stropa, zidova — i ona, u letu, lagano zadihana od
trčanja, diše na usta.
— Znala sam: bit ćeš ovdje, doći ćeš! Znala sam: ti — ti...
Koplja trepavica pomiču se, propuštaju me unutra — i... Kako
opisati što meni čini taj drevni, besmisleni, čudesan obred kada se
njene usne dotiču mojih? Kakvom formulom izraziti taj vihor koji u
duši odnosi sve, osim nje? Da, da, u duši — smijte se, ako želite.
Ona s naporom, polako podiže kapke — i s naporom, polako
riječi:
— Ne, dosta... poslije: sada — pođimo.
Vrata su se otvorila. Stepenice — izlizane, stare. I neizdrživo
šarolik žagor, hujanje, svjetlost...
Od tada je prošao gotovo čitav dan, sve se u meni donekle
staložilo — a ipak mi je vrlo teško dati makar približno točan opis. U
glavi kao da je eksplodirala bomba, a rastvorena usta, krila, krikovi,
lišće, riječi, kamenje — pored, na gomili, jedno do drugog...
Sjećam se — najprije je bilo: “Brže, naglavce nazad”. Jer mi je
jasno: dok sam tamo, u hodnicima, čekao — oni su nekako digli u
zrak ili razvalili Zeleni Zid — i od tamo je sve pojurilo i zapljusnulo
naš od nižeg svijeta očišćen grad.
Izgleda, nešto u tom smislu sam rekao I. Nasmijala se:
— Ma ne! Jednostavno smo izašli iza Zelenog Zida...
Tada sam otvorio oči — i licem u lice, u stvarnosti ono isto, što
do sada nije vidio nitko od živih drugačije, nego tisuću puta uma­
njeno, oslabljeno, prigušeno mutnim staklom Zida.
Sunce... nije to bilo naše, pravilno raspoređeno po zrcalnoj
površini ulica: bili su to nekakvi živi komadići, mrlje što neprestano
trepere, zasljepljivale su oči, u glavi se vrtjelo. I stabla, kao svjećice
— u samo nebo; kao pauci na kvrgavim nožicama čuče na zemlji;
kao nijeme zelene fontane... I sve to se kr^či, migolji, šušti, pod noga­
ma baca se nekakvo čupavo klupko, a ja skamenjen, ne mogu niti
koraka — zato što pod nogama nije ravnina — shvaćate, nije ravni­
na — već nešto odvratno-meko, podatno, živo, zeleno, elastično.

100