Page 99 - Yegnevy Zamyatin - Mi

osjećam svugdje, u kotačima, rukama, novinama, trepavicama — sve
brži puls, i možda danas kada ja i I dođemo ovamo — bit će 39, 40,
41 stupanj — zabilježeni na termometru crnom crtom...
Na helingu — ista takva tišina koja bruji dalekim, nevidljivim
propelerom. Strojevi, šuteći, mrzovoljni, stoje. I samo dizalice, jedva
čujno, kao na prstima, klize, naginju se, hvataju kliještima modre
blokove zamrznutog zraka i tovare ih u bočna spremišta INTE­
GRALA: već ga pripremamo za probni let.
— Pa dakle: hoćemo li u nedjelju završiti utovar?
To — Drugom Graditelju. Njegovo je lice — od fajansa, ocrtano
ugodno-plavim, nježno-ružičastim cvjetićima (oči, usta), ali su danas
nekako — kao olinjali, isprani. Čitamo naglas, ali ja sam odjednom
zastao u pola riječi i stojim, otvorenih usta: visoko pod kupolom na
plavoj santi koju je podigla dizalica — jedva primjetan bijeli
kvadratić — nalijepljen papirić. I mene čitavog trese — možda od
smijeha — da, ja čujem i sam, kako se smijem (je li vam poznato to
kad sami čujete svoj smijeh?).
— Ne, slušajte... — kažem ja. — Zamislite da ste na drevnom
avionu, visinomjer je 5000 metara, slomilo se krilo, vi kao golub
dolje, i po putu dolje zapisujete: “Sutra — od 12 do 2... od 2 do 6...
u 6 je ručak...” Pa, zar nije smiješno? A mi smo sad — upravo tako!
Plavi cvjetići se njišu, bulje. Što kada bih ja bio od stakla i kada
bi on vidio da za neka 3-4 sata...

Bilješka 27.

Koncept: BEZ KONCEPTA — NE TREBA.

Sam sam u beskonačnim hodnicima — onim istim. Nijemo, betonsko
nebo. Negdje na kamen kapa voda. Poznata, teška, neprozirna vrata
— i od tamo prigušena buka.
Rekla je da će izaći pred mene točno u 16. Ali, evo, već je 16 i
pet, deset, petnaest: nikoga.
Na trenutak sam prijašnji ja, kojemu je užasno da se ta vrata
otvore. Još posljednjih pet minuta i ako ona ne izađe...

99