Page 103 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Evo, sad vidim na kamenu poznata, ogromna slova: “Mefi” — i
zbog nečeg to je tako potrebno, to je —jednostavna, čvrsta nit koja
sve povezuje. Vidim gnibi lik — možda isto na tom kamenu: krilati
mladić, providno tijelo, i tamo, gdje bi trebalo biti srce, zasljeplju­
jući, grimizom tinjajući žar... I opet: shvaćam taj žar... ili ne to:
osjećam ga — isto kao što, ne slušajući, osjećam svaku riječ (ona
govori odozgo, s kamena) — i osjećam, svi dišu zajedno — i svi
zajedno moraju nekuda letjeti — i svi zajedno moraju nekuda letjeti,
kao onda ptice iznad zida...
Otraga, iz gustog, zadihanog šipražja mnogih tijela — snažan
glas:
— Ali to je ludost!
I, čini se, ja sam — da, mislim, to sam bio upravo ja — skočio na
kamen i od tamo sunce, glave, na plavom — zelena zubata pila i
vičem:
— Da, da, upravo! I svi trebaju poludjeti, neophodno je da svi
poludite — što je moguće prije! To je neophodno —ja znam.
Pored mene — I; njen osmijeh, dvije tamne crte — od krajeva
usana prema gore, pod kutom; a u meni — žar, i to — u trenu, lako,
pomalo bolno, prekrasno...
Zatim — samo skamenjeni, neusklađeni komadi.
Polako, nisko — ptica. Vidim: ona je — živa, kao ja, kao čovjek
okreće glavu desno, lijevo i u mene se usvrdlavaju crne, okrugle oči.
Još: leđa — s blistavim, boje stare slonove kosti, krznom. Po leđi­
ma plazi tamni, sa sićušnim, prozirnim krilima, kukac — leđa se
trgnu da otjeraju kukca, još jednom...
Još: sjena lišća — pletena, rešetkasta. U sjenci leže i žvaču nešto
slično legendarnoj hrani drevnih: dugačak žuti plod i komad nečeg
tamnog. Neka žena mi to gura u ruku, a meni je smiješno: ne znam
mogu li to jesti.
I opet: gomila, glave, noge, ruke, usta. Iskaču na sekundu lica —
i nestaju, rasprskavaju se, kao mjehuri. I na sekundu — ili, možda,
samo mi se tako čini — prožima, leteća krila-uši.
Iz sve snage stežem ruku I. Osvrće se:
* —Što je?
— Ovdje je... Učinilo mi se...
— Tko?

103