Page 95 - Yegnevy Zamyatin - Mi

od bijesa. Na njegovim rukama — I, blijeda, junifa od ramena do
prsiju rastrgana, na bijelom — krv. Čvrsto gaje držala za vrat i on ju
je ogromnim skokovima — s klupe na klupu — odvratan i vješt kao
gorila — nosio prema vrhu.
Kao požar kod drevnih — sve je postalo grimiznocrveno — i
samo jedno: skočiti, stići ih. Ne mogu objasniti sebi, otkuda u meni
takva snaga, tek ja sam, kao ovan, proparao gomilu — na nečija leda
— na klupe — i već sam blizu, uhvatio sam, evo, za vrat R-a.
— Ne smijete! Ne smijete, govorim. Odmah sad (na sreću moj
glas se nije čuo — svi su vikali svoje, svi su trčali).
— Tko? Što je to? Što? — R se okrenuo, usne se, brizgajući,
tresle — vjerojatno, mislio je da ga je uhvatio jedan od Čuvara.
— Što? A evo — neću, ne dozvoljavam! Pusti je iz ruku —
odmah sad!
Ali on je samo ljutito mljacnuo usnama, odmahnuo glavom i
potrčao dalje. I tu sam ja — strašno me je sram ovo zapisivati, ali čini
mi se: moram, moram zapisati, da bi vi, nepoznati moji čitatelji,
mogli u potpunosti istražiti povijest moje bolesti — tad sam zamah­
nuo i udario ga po glavi. Shvaćate li — udario! To točno pamtim. I
još se sjećam: osjećaj nekakvog oslobađanja, lakoće u čitavom tijelu
od toga udara.
I je — brzo skliznula iz njegovih ruku.
— Odlazite — viknula mu je, — pa vidite: on... Odlazite, R,
odlazite!
R mi je, iskezivši bijele, crnačke zube, prsnuo u lice nekakvu
riječ, zaronio dolje, nestao. A ja sam podigao na ruke I, čvrsto je stis­
nuo k sebi i ponio.
Srce mi je tuklo — ogromno i sa svakim udarom brizgalo tako
silovit, vreo, tako radostan val. I neka se tamo nešto rasprsnulo u
komadiće — svejedno! Samo daju ovako nosim, nosim...

NAVEČER. 22 SATA.

S naporom držim pero u rukama: takav neizmjeran umor poslije svih
vrtoglavih događaja današnjega jutra. Zar su se srušili spasonosni,
stoljetni zidovi Jedine Države? Zar smo opet bez utočišta, u divljem
stanju slobode — kao naši daleki preci? Zar nema Dobrotvora?

95