Page 96 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Protiv... na Dan Jednoglasnosti — protiv? Zbog njih me sram, bolno
je i strašno. A uostalom — tko su “oni”? I tko sam ja “oni” ili “mi”
— zar ja — znam.
Evo: ona sjedi na staklenoj klupi vreloj od sunca — na najvišoj
tribini kamo sam je donio. Desno rame i niže — početak čudesne
neizračunljive krivulje — otkriveni; tanka crvena zmijica krvi. Ona
kao da ne primjećuje — daje krv, da su grudi otkrivene... ne, više:
ona sve to vidi — ali to je upravo to što joj je sada potrebno, i da je
junifa bila zakopčana rastrgala bi je ona — sama ...
— A sutra... — žedno diše kroz stisnute, blistave oštre zube. —
A sutra je — nepoznanica. Shvaćaš: ni ja ne znam, nitko ne zna —
nepoznanica! Razumiješ li daje sve poznato — završilo? Novo, nev­
jerojatno, neviđeno!
Tamo, dolje, pjeni se, jure, viču. Ali to je — daleko, i sve dalje,
zato što me gleda, polako uvlači u sebe kroz uska, zlatna okna zjeni­
ca. Tako — dugo, šuteći. I zbog nečega — prisjećam se kako sam
jednom kroz Zeleni Zid također gledao u nečije nerazumljive, žute
zjenice, a nad Zidom se vijale ptice (ili je to bilo nekom drugom
zgodom).
— Slušaj: ako se sutra ništa ne dogodi, nije važno —ja ću te tamo
povesti — razumiješ?
Ne, ne razumijem. Ali šuteći kimam glavom. Ja sam se — rasto­
pio, ja sam — beskonačno malen, ja sam — točka...
Na kraju krajeva — u tom točkastom stanju postoji svoja logika
(današnja): u točki — ima najviše nepoznanica; hoće li se pomaknu­
ti, pokrenuti — i ona se može pretvoriti u tisuće raznih krivulja, u sto­
tine tijela.
Strašno mi je i pomaknuti se: u što ću se pretvoriti? I čini mi se
— svi tako, kao i ja, boje se i najmanjeg pokreta. Evo sad, dok pišem
ovo, svi sjede, zabili se u svoje staklene kaveze i nešto čekaju.
U koridoru se ne čuje, uobičajeno za to vrijeme, brujanje lifta, ne
čuju se smijeh, koraci. Ponekad vidim: po dvoje, osvrćući se, prolaze
na prstima hodnikom, došaptavaju se...
Što će biti sutra? U što ću se pretvoriti sutra?

96