Page 101 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Bio sam preneražen svim tim, zagrcnuo sam se — to je, vjeroja­
tno, najprikladnija riječ. Stajao sam, objema rukama grčevito se uh­
vativši za nekakvu granu što se njihala.
— Ništa to nije! To je samo na početku, proći će. Hrabro!
Uz I — na zelenoj, vrtoglavo drhtavoj mrežici nečiji, izrezan od
papira profil... ne, ne nečiji, ja ga znam. Sjećam se: doktor — ne, ne,
vrlo se točno svega sjećam. I sjećam se: zajedno su me uhvatili pod
ruke i smijući se vuku me naprijed. Moje noge se zapliću, klize.
Tamo je graktanje, mahovina, panjevi, kriještanje, grane, stabla,
krila, lišće, zvižduci...
Drveće se — razmaklo, blistava poljana, na poljani — ljudi... ili
više ne znam kako: možda, pravilnije — bića.
Ovo je najteže. Zato što je to izlazilo iz svih granica vjerojatnos­
ti. I sada mi je jasno, zašto je I uvijek tako uporno šutjela o tome: sve­
jedno ne bih povjerovao — čak niti njoj. Moguće je, da sutra neću
vjerovati ni samom sebi — ovim svojim bilješkama.
Na poljani, ukrug golog kamena koji je sličio lubanji, brujala je
gomila od tristo — četiristo... ljudi — neka bude — “ljudi”, teško mi
je govoriti drugačije. Isto kao na tribinama, kada od svih lica
zapažate samo poznata, tako sam i ja ovdje najprije vidio samo naše
sivo-modre junife. A zatim sekunda — i između junifa, potpuno
jasno i jednostavno: crne, crvene, zlaćane, dorataste, sivkaste, bijele
ljude — očito, ljudi. Svi su bili bez odjeće i svi su bili prekriveni
kratkim blistavim krznom — sličnom onom kakvo svatko može vid­
jeti na prepariranom konju u Dohistorijskom Muzeju. Ženke su imale
lica točno takva, da, točno takva, kao i — naše žene: nježno-ružičas-
ta, neobrasla dlakama — i prsa su im bila neobrasla — krupna, jedra,
prekrasnog geometrijskog oblika. Muškarcima je neobrastao samo
dio lica — kao našim precima.
To je bilo toliko nevjerojatno, toliko neočekivano da sam mimo
stajao — odlučno tvrdim: mimo sam stajao i gledao. Kao vaga:
opteretite jednu stranu — i nakon toga možete stavljati tamo koliko
hoćete — strelica se svejedno ne pomiče...
Odjednom — sam: I više nije uz mene — ne znam, kada i kamo
je nestala. Uokolo su samo ovi, s atlasnom dlakom što se blista na
suncu. Hvatam se za nečije vruće, čvrsto, cmo rame:

101