Page 104 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— ... Evo baš sad — u gomili... Poput ugljena crne, tanke obrve
uzdignute ka sljepoočicama: oštar trokut, osmijeh. Nije mi jasno:
čemu taj osmijeh — kako se može osmjehivati?
— Ne razumiješ — I, ne razumiješ što znači, ako je on, ili netko
od njih ovdje.
— Smiješan si! Zar će ikome tamo, iza Zida, pasti na pamet da
smo mi ovdje. Sjeti se: evo — jesi li ikada mislio, da je to moguće?
Oni nas love tamo — neka love! Buncaš.
Osmjehuje se lagano, veselo, i ja se osmjehujem, Zemlja je —
pijana, vesela, lagana — pliva...

Bilješka 28.

Koncept: OBJE. ENTROPIJA I ENERGIJA . NEPROZIRNI DIO
TIJELA.

Evo: ako je vaš svijet sličan svijetu naših dalekih predaka, onda
zamislite da ste jednom u oceanu nabasali na šesti, sedmi dio svijeta
— nekakvu Atlantidu, i tamo — neviđeni gradovi-labirinti, ljudi koji
lebde u zraku bez pomoći krila ili aera, kamenje koje se podiže
snagom pogleda — riječju, ono što vam ne bi moglo pasti na pamet,
čak i kad patite od bolesti sanjanja... Tako sam i ja jučer. Zato što —
pa shvatite — nitko i nikada od nas još od vremena Dvjestogodišnjeg
Rata nije bio iza Zida — već sam vam govorio o tome.
Znam: moja je dužnost prema vama — nepoznati prijatelji, opi­
sati točnije taj čudan i neočekivan svijet koji mi se jučer otkrio. Ali
za sada se nisam u stanju vratiti na to. Samo novo i novo, nekakav
pljusak događaja, i nemam snage skupiti sve: podmećem skute, dla­
nove — a ipak se čitava vedra prelijevaju preko ruba, a na ove stra­
nice padaju samo kapljice...
Najprije sam iz svoje sobe čuo iza vrata glasne glasove — i pre­
poznao sam njezin glas, I, elastičan, metalan i drugi, gotovo nesa-
vitljiv — kao drveno ravnalo — glas IO. Zatim su se vrata treskom
otvorila i ispalila ih obje k meni u sobu. Upravo tako: ispalila.

104