Page 106 - Yegnevy Zamyatin - Mi

— Ne znam. Još uvijek nitko ne zna. I to je gore od svega. Samo
osjećam: uključili su struju, iskra juri — i ako ne sada, onda sutra...
Ali, možda im ne uspije.
Već sam odavno prestao shvaćati: tko su — oni, a tko — mi. Ne
shvaćam što hoću: da uspiju — ili da ne uspiju. Jasno mi je samo
jedno: ona sada hoda po samom rubu — i evo, evo...
— Ali to je ludost — kažem. — Vi — i Jedina Država. To je pot­
puno jednako kao staviti ruku u topovsku cijev — i misliti da je
moguće zadržati hitac. To je — potpuna ludost!
Osmijeh:
— “Svi trebaju poludjeti — što je moguće brže poludjeti”. To je
netko govorio jučer. Sjećaš li se? Tamo...
Da, to sam zapisao. Dakle, doista se i dogodilo. Šuteći gledam
njeno lice: na njemu je sada izrazito jasan — tamni križ.
— I, draga — dok još nije kasno... Ako hoćeš — odbacit ču sve,
zaboravit ću sve — idemo zajedno, iza Zida — onima... ne znam tko
su oni.
Odmahnula je glavom. Kroz tamne prozore očiju — tamo, unutra
kod nje, vidio sam, gori peć, iskre, jezičci plamena uvis, nabacane
hrpe suhih drva, punih smole. I jasno mi je: već je kasno, moje riječi
više ništa ne mogu...
Ustala je — sad će otići. Možda su već — posljednji dani, možda
— minute... Uhvatio sam je za ruku.
— Ne! Još makar malo — radi... radi...
Polako je podizala uvis, prema svjetlosti, moju ruku — moju
dlakavu ruku, koju sam ja tako mrzio. Htio sam je istrgnuti, ali držala
je čvrsto.
— Tvoja ruka... I ne znaš — malo njih to zna, da su naše žene
ponekad voljele — njih. I u tebi je vjerojatno nekoliko kapljica
sunčeve, šumske krvi. Možda te zbog toga ja i------------
Pauza — i kako čudno: od te pauze, od praznine, od ničega —
tako leti srce. Vičem:
— Aha! Nećeš ti još otići! Nećeš otići — dok mi ne ispričaš o
njima — zato što voliš... njih, ja čak i ne znam, tko su oni, odakle
oni. Tko su oni? Polovica koju smo izgubili, H i O — da bi se dobi­
2
lo H 0 — potoci, mora, vodopadi, valovi, vihori — potrebno je da se
2
polovice spoje...

106