Page 107 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Točno se sjećam svakog njenog pokreta. Sjećam se kako je uzela
sa stola moj stakleni trokut i čitavo vrijeme, dok sam govorio, pri-
tiskala njegovu oštru stranu uz obraz — na obrazu se pojavila bijela
ogrebotina, zatim se zalila ružičastim, iščezla. I začudno: ja se ne
mogu sjetiti njenih riječi — posebno na početku — već samo
nekakve odvojene slike, boje.
Znam: najprije je bilo o — Dvjestogodišnjem Ralu. I evo —
crveno na zelenilu trava, na tamnim glinama, na plavetnilu snjegova
— crvene, neisušene bare. Zatim žute, suncem spržene trave, goli,
žuti, raščupani ljudi — i raščupani psi — odmah tu, pored raspadnu­
tih strvina, psećih, ili možda, ljudskih... To je, naravno, za Zidovima;
zato što je grad — već pobijedio, u gradovima je već naša sadašnja
— naftna hrana.
I gotovo od neba do dolje — crne, teške bore, i bore se njišu: nad
šumama, nad drvećem, polagani stupovi, dim. Potmuli jauk: tjeraju u
grad crne beskrajne redove — da bi ih silom spasili i naučili sreći.
— Skoro si sve ovo znao?
— Da, skoro sve.
— Ali nisi znao, i samo ih je mali broj znao, da je dio ipak uspio
i ostao živjeti tamo, iza Zidova. Goli — otišli su u šume. Tamo su
učili od drveća, zvijeri, ptica, cvijeća, sunca. Obrasli su krznom, ali
su zato ispod krzna sačuvali vatrenu, crvenu krv. S vama je gore: vi
ste, obrasli brojevima, brojevi po vama pužu kao uši. Potrebno je
strgnuti s vas sve i gole vas otjerati u šume. Da se naučite drhtati od
straha, od radosti, od mahnitog gnjeva, od studeni, da se molite vatri.
— I mi, Mefi, mi želimo:
— Ne, čekaj — a “Mefi”? Što je to “Mefi”?
— Mefi? To je — drevno ime, to je onaj koji... Sjećaš se: tamo,
na kamenu — prikazan je mladić... Ili ne: bolje na tvom jeziku, tako
ćeš brže razumjeti. Evo: na svijetu su dvije sile — entropija i energi­
ja. Jedna stremi — blaženomu miru, sretnoj ravnoteži, a druga —
rušenju ravnoteže, mučnom i beskrajnom kretanju. Entropiji su se
priklonili naši — ili bolje rečeno vaši preci, kršćani, klanjali su joj se
kao Bogu. A mi anti-kršćani, mi...
Tog trenutka — jedva čujni, šaptom udar u vrata — i u sobu je
uskočio onaj isti spljošteni, sa čelom natučenim na oči, koji mi je više
puta donosio ceduljice od I.

107