Page 108 - Yegnevy Zamyatin - Mi

Pritrčao nam je, zaustavio se, dahtao — kao zračna pumpa — i
nije mogao izgovoriti niti jednu riječ: vjerojatno je trčao iz sve snage.
— Što je? Što se dogodilo? — Uhvatila ga je za ruku.
— Idu — ovamo... propištala je na kraju pumpa. — Straža... i s
njima je taj, ma, kako ga... onaj grbavko...
— S?
— Da, da! U susjednoj su kuči. Sad će biti ovdje. Brže, brže!
— Glupost! Imamo vremena... — smijala se, u očima — iskre,
veseli jezici.
To je — ili besmislena, nerazumna hrabrost — ili je tu nešto bilo
meni nejasno.
— I, radi Dobrotvora! Shvati — pa to je...
— Radi Dobrotvora — oštri trokut — osmijeh.
— Hajde, mene radi... Molim te.
— Ah, ja sam trebala s tobom o još jednoj stvari... Ali nema
veze: sutra...
Veselo mi je (da: veselo) klimnula; klimnuo je i onaj — na trenu­
tak izvirivši ispod svoje čeone strehe. I ja sam — sam.
Brže — za stol. Raširio sam svoje bilješke, uzeo pero — da bi me
oni našli za tim poslom u korist Jedine Države. I odjednom je —
svaka vlas na glavi živa, odvojena i migolji se: “A što ako uzmu i
pročitaju makar i jednu stranicu — od tih, od posljednjih?”
Sjedio sam za stolom, nepomično — i vidio, kako su drhtali
zidovi, drhtalo je pero u mojoj ruci, ljuljala se i slijevala slova...
Sakriti? Ali kuda: sve je — staklo. Zapaliti? Ali, iz hodnika i iz
susjednih soba će — vidjeti. I zatim više ne mogu, nemam snage
uništiti taj bolan — i možda meni najdraži — dio samoga sebe.
Iz daljine — u hodniku — već glasovi, koraci... Uspio sam samo
uhvatiti snop listova, gurnuti ih poda se — i evo sad prikovan za
naslonjač koji je drhtao svakim svojim atomom, i pod nogama —
paluba, gore, dolje...
Stisnuvši se u klupko, zabivši se pod strehu čela — ja sam,
nekako, ispod oka, kradomice, vidio: išli su iz sobe u sobu, počevši
od desnog kraja hodnika, i sve su bliže. Jedni su sjedili, skamenjeni,
kao ja; drugi — skakali im ususret i široko otvarali vrata — sretnici!
Kad bih i ja isto tako...

108